U zadnje vrijeme ne posežem nešto za domaćim filmovima, nekad zbog toga sâm sebe izgrdim, a nekada kad se ipak usudim pogledati požalim što sam to učinio. No, ipak hrvatska kinematografija je zaslužila poštovanje upravo zbog redatelja kao što je Barbara Vekarić, a koji odudaraju od standardnih tema u hrvatskim filmovima i koji svojim umijećem zaslužuju puno više pozornosti.
Iskreno, film me zaintrigirao zbog glazbe (J.R. August i “The Darkroom Boogie” u traileru), ali onda i zbog mlade glumice Tihane Lazović koja je briljirala u ulozi Jelene/Nataše/Marije u filmu “Zvizdan” Dalibora Matanića. Tako da je ovaj film samo prirodni slijed njezine briljantnosti koja iznova i iznova pršti iz nje i zbog koje je jedna od najboljih hrvatskih glumica nove generacije.
Tihana je sada Aleksi, mlada, pomalo lijena, luda i lijepa djevojka koja dane i dane provodi na svojoj rodnoj Korčuli na obiteljskom imanju bogatom vinogradima. I traži svoju budućnost, posao, partnera, ali i sebe. Propala studentica, nezainteresirana za bilo što, a kamoli život, iskazuje svoje nezadovoljstvo na drugima. Ne cijeni obitelj i obiteljske vrijednosti, druži se s ljudima koje možeš nabrojati na prste jedne ruke, a i oni joj izlučuju hormon dosade. Kako je u njezinom slučaju sve neuspjeh, tako je i njezina prisutnost za druge, očito, neuspjeh. Možda zato i želi pobjeći, ne s Korčule, nego iz Hrvatske, daleko u Berlin ili Pariz. Ali ništa joj ne polazi za rukom jer je nemarna i nezainteresirana. Kako se kod nas u Slavoniji kaže, ako se nećeš zaposliti, onda uvijek ima posla oko kuće. No, ni to joj nije izazov.
U traženju sebe počinje tražiti i onoga tko će joj zarobiti srce. A i to je nemoguća misija, dok joj je najveći neprijatelj sama ona, njezin temperament i vođenje divljeg života. U svemu tome pronalazi nekoliko osoba u kojima vidi sebe, nebitno misli li se na karakter ili njezine sposobnosti. Amerikanac, fotograf kao i ona, zatim glazbenik, zajeban kao i ona i slovenski rastavljeni zavodnik, usamljen i seksi kao Aleksi. Svi su oni karakterno blizu, ali kako dva ista karaktera ne mogu ići zajedno tako se i između njih događa kemija, ali i odbojnost. Neodlučna je, propitkuje, ispipava teren, pokušava, ali ne ide. I kada donekle uspije, pa makar to bila samo strast i ništa drugo, nekako se sve izokrene i opet ostaje u nedoumici.
Drugi primjećuju njezine mogućnosti, prije svega one fotografske, ali ona ih uopće ne doživljava, nastavlja živjeti divljim životom, partijati, kušati sve i svašta, zanemarivati druge i sebe. Pri tome gleda kako i tuđi životi propadaju, kao što je to onaj njezine temperamentne prijateljice (koju izvrsno glumi Nataša Janjić) koja je na rubu razvoda. No, polako uči, u svima njima vidi koliko život treba cijeniti i koliko se moraš sâm izboriti za njega. Složila je sve kockice u glavi i pokušava makar nezanemariti obiteljsko imanje i velike površine vinograda na kojima raste pravo malo zlati, plavac mali. Upravo je i ovaj film ispunjen prekrasnim kadrovima Korčule, Jadranskog mora, plaža, vinograda, kamena i kuća koje su izgrađene od kamena. Jako lijepa promocija Hrvatske u svijetu kinematografije, ne samo redateljski i glumački, nego i pejzažno.
Ne može sve ići onako kako želiš pa tako ni Aleksi ne ide sve niz dlaku, nažalost kažnjena je ljubav, ali se ipak počela interesirati za život i njegove vrijednosti. Želi nastaviti koracima svojih roditelja koji su desetljećima gradili svoj ugled i svoje imanje, a njihove uloge tumače legendarna srbijanska glumica Neda Arnerić i hrvatsko-srbijanski glumac Aljoša Vučković. Ipak je dobro imati i koje iskusno ime u našim filmovima, čisto kako bi više vjerovali da je riječ o vrlo dobrom uratku. Doduše, njihove uloge su sporedne i dobro je što nisu više uvučeni u scenarij.
Ono što mi je malo žao jest činjenica da film može imati još veću širinu po pitanju scenarija i da je sâm kraj mogao biti i detaljnije odrađen. On jest jasan, nekako logičan i ispravan, ali ova priča ima toliko različitih načina daljnjeg širenja da je šteta što makar jedan od njih nije pravilno iskorišten. Ali to je donekle i zanemarivo.
Ono što bih pohvalio je i kamera, često korištena u prvom licu, osim kad su u pitanju prekrasni dalmatinski krajolici kad su, logično, korišteni široki kadrovi. Eksplicitne scene su odrađene vrlo vjerno, što nekako polazi za rukom Tihani Lazović, ali i njezinom partneru Goranu Marković s kojim je iste strasti razmjenjivala i u filmu “Zvizdan”. Ne razumijem zašto su ponovno išli za takvom kombinacijom. Od ostalih uloga izdvojio bih Leona Lučeva koji se pojavljuje vrlo kratko, ali dovoljno da pokaže svoj talent.
Ali najveća ocjena ide soundtracku iza kojeg stoji Pavle Miholjević iz Svadbassa, jedan od najcjenjenijih hrvatskih producenata, a koji je lijepo popratio priču i odabrao glazbu koja jasno poručuje da dolaze neke nove generacije kojima treba dati prostora. U pitanju su spomenuti J.R.August i Lovely Quinces “(Wrong House”) čiju glazbu možemo čuti tijekom filma. Takvu poruku šalju i neki novi glumački talenti, a tu prije svega i jedino mislim na Tihanu Lazović koja prati stope nešto starijih kolegica, ali je uhvatila veliki zalet i mislim da će svojom opuštenosti, fokusiranosti, jednostavnosti i talentom poharati i neke veće filmske prostore od ovog hrvatskog iliti regionalnog. Kako je Aleksi šašava, luda i lijena, takva zna biti i glazba koja se sjajno uklopila u filmsku radnju i atmosferu.
Barbari Vekerić je ovo, pak, prvi dugometražni film i sjajni početak nekih novih filmskih poduhvata. Ona je jedna od onih koja, bez obzira na ovaj poduhvat, ima već odlične reference, domaće i međunarodne, a koji će joj sigurno dati mogućnosti (i ono što je još važnije – hrabrosti) da krene prema vrhu hrvatskog filmskog stvaralaštva, onog ženskog, ali i općenitog. Bila je ovo vrckava i pametna Aleksi, oštra na jeziku, još oštrija po pitanju svojih stavova. Bila je ovo doista seksi Aleksi. Plavac mali!