Glavni, a možda i jedini potencijalni problem debitantskog albuma zagrebačke četvorke Malady Lane leži u činjenici da bi trebao uvjeriti slušatelje da je drugačiji od Killed a Fox, drugog benda kolektiva House of Pablo u kojem vokalist i gitarist Chris Ian i bubnjar Pavle Gulić također sviraju.
Razlike naravno postoje. Killed a Fox su žešći, više okrenuti stoner zvuku, a Malady Lane alternativnom rocku i (post)grungeu. No, na oba recentna ostvarenja dominiraju vrlo upečatljiv, kompetentan i snažan vokal te precizna, bogata produkcija Leonarda Klaića iz She Loves Pablo.
Aktualni albumi sva tri benda podsjećaju na blockbusterske dane alternativnog rocka na prijelazu nultih. Glazba na njima je velika i moćna, refreni su pjevni i jasno definirani, a produkcija kristalno čista. Ipak, jedna stvar je jasna – bendovi iz House of Pablo nikad neće imati velike dvoranske turneje, nastupe u arenama ni biti festivalski headlineri, ne zato jer nisu dovoljno dobri ili originalni. Ovi bendovi izvode svoje donekle različite, ali kompatibilne stilove s naglašenom uvjerljivošću, energijom i strasti pa tako na “Nothing Is Too Far Anymore” ima više emocija i snage nego na mnogim danas zaboravljenim multiplatinastim ostvarenjima bendova poput Puddle of Mud, Staind ili Creed zajedno.
No kad se stvari gledaju iz krute ekonomske pozicije, oni sviraju “krivu” glazbu na krivom mjestu u krivo vrijeme, ili se to bar tako čini . Nema naslova Youtube videa ili glazbene tiskovine koji nije u posljednjih desetak godina ustvrdio kako je “rock mrtav”. Gledamo li pak iz pozicije povijesti alternativne glazbe u kojoj se razini gitaristički oblici nikad nisu ni makli iz klubova, onda su Malady Lane i kolege im iz kuće Pablo upravo tamo gdje bi trebali i biti. Na albumu njihova glazba ima auru arena rocka za zborsko pjevanje, no vidi se da su svi ritmični dijelovi toliko podebljani i naglašeni upravo zato što bend zna da je klub njihovo prirodno okruženje. U tom smislu ovo je jednako tako plesna glazba okrenuta grooveu i kretanju kao možda i najosnovnijim elementima komunikacije s publikom. Svega nabrojanog “Nothing Is Too Far Anymore” ima na bacanje pa ostaje samo čekati neka sretnija, manje distancirana vremena.
Foto: Marko Plečko