Adam Granduciel je nakon kritičkog i komercijalnog proboja s “Lost in the Dream” iz 2014. postao jedna od najutjecajnijih figura rock glazbe posljednjih godina.
Njegova je odmjerena estetika naglašeno orijentirana prema publici u srednjih godina utjecala ne samo na desetke underground bendova koji su prigrlili digitaliziranu, otvorenu estetiku AOR-a osamdesetih, nego i na etablirane izvođače poput The Killers ili Johna Mayera, čiji su recentni albumi pod otvorenim utjecajem estetike The War on Drugs.
Granduciel nije prvi, a ni posljednji glazbenik koji se nadahnuo estetikom mainstreama osamdesetih. No dok je to kod mnogih tek dosjetka kojom nadoknađuju manjak vlastitog autorskog identiteta, kod The War on Drugs se radi o emocionalnom, stilskom i estetskom temelju na kojem Granduciel gradi duboko osobni izričaj. Osamdesete su za njega ono što su za Dona Henleyja ili Boba Segera pedesete, doba sazrijevanja i neslućenih mogućnosti filtriranog kroz optimizam pamćenja.
Njegove pjesme često imaju osjećaj neprekidnog kretanja u mjestu. Ovakav opis na prvu zvuči derogativno, no Granduciel, bend i sad već stalni koproducent Shawn Everett pravi su majstori dodavanja bezbrojnih slojeva na stabilni ritmički puls. Drugim riječima, ne događa se ništa i svašta odjednom, promjene su minimalne i detaljizirane, a Granducielova vokalna izvedba s godinama sve više zvuči kao Bruce Springsteen koji je progutao previše tableta za spavanje. Koliko god sve ovo može zvučiti dosadno u opisu, toliko je šareno i trodimenzionalno u izvedbi.
“I Don’t Live Here Anymore” značajno je kompaktniji od sporogorećeg prethodnika “A Deeper Understanding”, a njegovoj snolikoj atmosferi dodana je doza neočekivane propulzivnosti koja na trenutke priziva i New Order. Takav miks utjecaja u manje spretnim rukama ispao bi stilski kupus bez glave i repa, no Granduciel sve te sastojke povezuje svojim naizgled vrlo lakonskim autorskim rukopisom. Zbog toga cijeli album funkcionira kao ugodna, melankolično-optimistična utopija u kojoj se vrlo lako izgubiti.