Tri godine smo čekali na ovaj koncert! Zagreb, rasprodana Šalata, najzagrebačkiji bend Pips, Chips & Videoclips, od kiše do “Dinamo ja volim” i bakljade – da, bio je ovo bez obzira na sve zagrebački koncert godine.
Ove godine sam nekoliko puta gledao Pipse, prvo u Samoboru, potom u Varaždinu i Slavonskom Brodu nedavno, ali ništa nije kao rasprodana Šalata koja je najavljivana i kao koncert karijere ovog benda. Ako je netko koncertno uigran ove godine, onda su to Pipsi. Jedan od rijetkih bendova koji nije imao predgrupu na koncertu karijere, ali i jedan od rijetkih bendova koji može ostaviti dojam kakav je bio ovaj na Šalati.
Sve prognoze su bile krive, kiša nije padala u 19 ili 20h, krenula je lijevati točno u minutu kada je koncert počeo, u 20 sati i 30 minuta. No, obožavatelji su ostali na Šalati, netko u kabanicama, netko u hoodicama, netko s kišobranima, ali većina bome bez ikakve zaštite. A i ovi koji su imali zaštitu pokisnuli su u naletu pljuska. I bend je krenuo žestoko – “Svaku noć sam pijan”, “Tintilinti”, “Bi li ili ne bi”, “Sex u školi” i nova verzija “Ljubavi” na kojoj su se za mikrofonom pridružili Zdeslav Klarić i Krunoslav Tomašinec. Često Pipsi mijenjatu set listu, ali ova na Šalati je svakako bila sveobuhvatna uz pokoje dodatno iznenađenje. Kiša je polako jenjavala, ali je bila većinu koncerta dosadna i uporna. No, nitko nije uporniji od fanova Pipsa. Nakon pjesme “Kratka povijest” uslijedilo je i prvo veliko gostovanje. Na pozornicu se u kabanici popeo Darko Rundek, a za bubnjeve je sjeo Srđan Gulić, također član nekadašnjeg Haustora. Izveli su pjesmu “Neobičan dan”, a potom je Rundek s Ripperom otpjevao i zajedničku suradnju s albuma “Fred Astaire” – “Plači”. Haustor je uz Azru i Film vladao osamdesetima i utjecao na brojne generacije ispred, a ako ćemo govoriti o devedesetima onda su Pipsi ponajbolji, ako ne i najbolji predstavnik zagrebačke rock scene.
Ostali smo uz ovaj “Fred Astaire” i poslušali još “Ljeto ’85”, a potom i nealbumski singl “K1”. “Trener morskih pasa” bio je uvod u novo iznenađenje, a to su House of Flamingo i Iva Jerković na novoj verziji pjesme “Krumpira”. Baš kao i nova verzija “Ljubavi”, niti “Krumpira” mi nije sjela i teško da se uz svu atrakciju House of Flamingo može uklopiti u set listu Pipsa. Svakako su to najslabiji trenuci koncerta, uz česte mikrofonije koje smo čuli zbog preglasnih monitora. Red pjesama iz novije faze karijere (“Zdenka i vanzemaljci”, “Htio bi da me voliš”), red pjesama iz faze albuma “Bog” i “Fred Astaire” (“Narko”, “Dođi vilo”, “Dan mrak” i bog svih pjesama “Bog”) – završen je regularni dio koncerta uz sing-a-long kakav se rijetko viđa.
Po mnogočemu je ovo bio jedinstven koncert, osim pljuska i gostiju, čuli smo i sitar, ali i nevjerojatna tri bisa. Prvi je vezan uz raniju fazu karijere – “Mala fufica”, “Gume na kotačima” i “Poštar lakog sna” dovele su publiku u ekstazu i kada smo mislili da je sve gotovo, bend se ponovno vraća na poziv publike i izvodi hitove “Nogomet”, “Malena” i “Na putu prema dole”. Potonja je imala poduži instrumental na kraju što je dalo naslutiti da se Pipsi povlače s pozornice i pozdravljaju publiku do nekog novog susreta. Počelo se pričati prije koncerta kako bi Šalata mogla biti to mjesto gdje će konačno Pipsi izvesti “Dinamo ja volim” u pravom bendovskom izdanju. Dugo se to nije dogodilo, osim u nekim akustičnim ili poluakustičnim varijantama. Dinamo je na Maksimiru nedavno porazio Chelsea u Ligi prvaka, stoga, ako ovo nije bio trenutak kada će “Dinamo ja volim” protutnjati Zagrebom, onda ne znam kada bi se to moglo dogoditi. Mnogima se želja ostvarila, Pipsi izlaze i po treći put na bis, kreće žestoki gitarski uvod i povijest se polako počela ispisivati. “Navi-navijaj, srušit će se stadion, nek je nered, nek je lom – ja te volim” i onda ekstaza na riječi “DINAMO”. To je to! Zagreb, Šalata, Pipsi, Dinamo, bakljada i energija kakvu smo možda mogli vidjeti samo na Prophets of Rage na Šalati prije koju godinu. Voljeli ili ne Dinamo, trnci su se osjetili u tijelu, padale su i suze, izuzev kiše koja je prestala već prije biseva. Vedro nebo sa zvijezdama, puni mjesec iznad Šalate, omiljeni zagrebački bend – što više za poželjeti. Ripper je bio odlično raspoložen kao i cijeli bend, ali i publika koja ih je nagradila dugim pljeskom i ovacijama na kraju ove subotnje večeri o kojoj će se još dugo pričati.
Putni Pelin za kraj, prepričavanje najemotivnijih trenutaka s koncerta i razmišljanje hoće li se ovo ikada ponoviti. Vjerojatno neće! Ali Pipsi i nakon 30 godina žive, bolje nego ikad, baš onako kako i zvuče. Moj najdraži osnovnoškolski bend pretvorio se u najdraži srednjoškolski, a bogami i u 30-im godinama Pipsi su mi na samom vrhu liste najdražih domaćih bendova. Zašto? Znaju oni koji su bili na Šalati. Moja ljubav prema Pipsima traje sada već 25 godina. I siguran sam da će još potrajati. “Nabij si sluške, naćuli uši”, rekla bi pjesma “Rosita Pedringo” koja nije izvedena na koncertu, ali bit će prilike, bit će još puno koncerata Pipsa. Jer ova glazba je stvarana da traje.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”72023″]