Kada je Dream Theater najavljen za Arenu Zagreb, iako je ovaj put u pitanju velika 40. obljetnica djelovanja benda, nismo mogli ne zapitati se je li najveća hrvatska dvorana ipak pretenciozan odabir.
Uzevši u obzir da ovi predstavnici žanra progresivnog metala nisu ni svim metalcima “njihova šalica čaja”, dodavši tome nešto lošije izdanje u maloj dvorani Doma sportova prije dvije godine, teško je bilo povjerovati u višegeneracijski i međužanrovski interes koji doseže do 18.000 ljudi, unatoč povratku Mikea Portnoya u bend. No, ako smatrate da je glazba Dream Theatera namijenjena isključivo visoko profiliranim obožavateljima kompleksnih kompozitorskih rješenja s naglaskom na poliritmiju i polimetriju, izopćit ćete sve one koji u pjesmama progresivnih velikana vide puno dublji značaj. Na koncu, nitko ne bi svirao i stvarao dugih 40 godina, propitkujući smisao svog zanata odnosno ne vjerujući u ono što radi.
Veliki obljetnički koncert je sadržavao svojevrsni “the best of” ostavštine Dream Theatera, bogatiju scenografiju, neka lijepa iznenađenja u repertoaru, najavu novog materijala, emotivna obraćanja Jamesa LaBrieja ali i, ispostavilo se, jedan od najtežih Portnoyevih trenutaka u životu.
Tema iz filma “Psycho” uvela nas je u sam bit postojanja ovog benda s “Metropolis – Part I: ‘The Miracle and the Sleeper'”, nakon čega su uslijedila i dva stavka iz scene dva, prvog čina Metropolisa Pt. 2, “Overture 1928” i “Strange Déjà Vu”. Sjajan početak vrlo glasnog koncerta – doduše, s klimavom zvučnom slikom, iako nešto boljom nego u Domu sportova. Naime, tijekom cijelog nastupa ton-majstor nije snižavao zastupljenost ambijentalnog efekta u vokalu LaBrieja, time ga sukobljavajući s jekom poluprazne dvorane. Ma koliko ga voljeli, Petruccijeva gromada gitarskog tona je, bar za vrijeme solaža, mogla biti tiša, dok se frekvencijski raspon Rudessovih nemirnih klavijatura najviše zadržavao u neugodno-visokom uskom spektru. Mnogima je bilo nevoljko priznati da instrument povratnika u bend nikad nije lošije zvučao. Jedini progres pokazivao je Myungov bas ton.
Uz sve, bilo bi nepošteno ne spomenuti poboljšanje u vokalnoj tehnici Jamesa LaBrieja, koji se nije morao pogledati u ogledalo i priznati si neartikulirano falš pjevanje visokih laga, niti smo mi u publici imali panični napad zbog toga. Nesigurne situacije je dosjetljivo izvlačio improvizacijama, a za ono malo više sigurnosti u glasu zaslužan je naš vrhunski vokalni trener Ivan Mihaljević, s kojim će, po vlastitom priznanju, nastaviti raditi. Dobra vijest!
Središnji trenutak prvog seta je svakako dugim introm produžena izvedba “Hollow Years”, gdje je do izražaja došao emotivni aspekt Petruccijevog izvrsnog sviranja gitare. “As I Am”, ujedno i jedini singl s “Train of Thoughts”, zatvara prvi dio koncerta.
Došlo je tako vrijeme za promociju novog singla “Night Terror”, pjesme za koju vlada ujedinjeno mišljenje fanova kako se njome bend pokazuje u svom pravom svjetlu. Lijepa je to najava za album “Parasomnia”, čiji je izlazak zakazan za 7. veljače iduće godine. A da Mangini era ne padne u zaborav, pobrinula se jedna od njihovih najboljih balada “This Is the Life”. Sve do skoro-polusatnog “Octavariuma”, zvučna kulisa se, bar s tribina, doimala lošijom nego tijekom prvog seta.
Bis ne samo da je (neznatno) popravio zvučni dojam, nego je donio i buru emocija te najneočekivaniji razvoj događaja. Sjetu i dragost, netom prije početka “Home”, izazvao je video-ulomak iz filma “Čarobnjak iz Oza”, podsjetivši nas da ne postoji nijedno mjesto na svijetu kao što je dom. Nakon toga potpuni šok – James LaBrie tijekom najave “The Spirit Carries On” priopćuje vijest kako je sestra Mikea Portnoya, Samantha Leone Cattaneo, i sama veliki fan benda, nakon jednogodišnje borbe s rakom preminula tek pola sata prije zagrebačkog koncerta. Zbunjena lica u publici prevladao je osjećaj tuge. LaBrie je pjesmu posvetio Samanthi i Mikeu, dok su solidariziranje publike s omiljenim bubnjarom naglasila upaljena svjetla mobitela. Osjećajne trenutke teško će biti zaboraviti, pogotovo nakon što je Petrucci, ne mogavši suspregnuti suze, odšetao iza shrvanog Portnoya, pruživši mu leđa podrške.
Za sam kraj odsviran je vječni hit “Pull Me Under”. Nakon finalne ekstaze, koncert nas je dugo ostavio u razmišljanjima kako je Mike Portnoy, znajući cijelo vrijeme za smrt sestre, bio uopće sposoban svirati, i to na način kako samo on zna – tehnički savršeno i s dušom. Velika obljetnica s tužnim završetkom.
Set lista
Act I
1. Metropolis – Part I: The Miracle and the Sleeper
2. Act I; Scene Two: I. Overture 1928
3. Act I; Scene Two: II. Strange Déjà Vu
4. The Mirror
5. Panic Attack
6. Barstool Warrior
7. Hollow Years
8. Constant Motion
9. As I Am
Act II
10. Night Terror
11. This Is the Life
12. Under a Glass Moon
13. Vacant
14. Stream of Consciousness
15. Octavarium
Bis
16. Act II; Scene Six: Home
17. Act II; Scene Eight: The Spirit Carries On
18. Pull Me Under
Foto: Vedran Levi