Nekada je trebalo imati puno hrabrosti unijeti moderni potpis u nešto tradicionalno, nešto što su naši prethodnici čuvali i sačuvali. Koliko se god teško činilo sačuvati, toliko je još teže prenijeti tu iznimno važnu ulogu na nova koljena. Upravo je zbog toga bilo nužno i logično omotati tradiciju u celofan i ponuditi joj našoj mladosti. Neki su uspjeli, neki nisu. Singrlice spadaju u prvu kategoriju.
Nije ih samo publika prepoznala u tom napornom putovanju, nego i struka koja im je dodijelila više Porina za očuvanje tradicije i kulturne baštine, glazbe koju su nekad uživali naši stari, a danas zahvaljujući projektima kao što su Singrlice takvu glazbu grle i mladi. I uvijek mi je posebno toplo oko srca kad vidim mlada lica kako vode kola, kako ponosno nose ulogu počimalje, kako s velikom strašću udaraju po tamburi, lijerici ili mandolini. Teško je izdvojiti samo jedno područje Hrvatske gdje se nekada njegovala i gdje se i danas njeguje tradicionalna glazba. Zato su se i Singrlice odvažile na putovanje ili turneju po cijeloj Hrvatskoj, opjevavši Međimurje, Slavoniju, Baranju, Gorski Kotar, Podravinu i Dugi otok pa čak se odvaživši i na putovanje preko “velike bare”.
Iako mi srce zatitra kad god netko glazbeno dotakne moju Slavoniju, ovoga puta u “Oj da mi je ići u svatove” i “Ljelje”, iznimno je lijepo čuti i pjesme iz drugih krajeva, “Smiljem gora”, “Katica, Katica”, “Jelica vezuje” i slične. Nakon što su prošli put s Igorom Geržinom zakoračile u područje smooth jazza i kombinirale ga s etno glazbom (i to jako uspješno), ovoga puta su otišle u područje jazz rocka, odnosno bendovske glazbe i jasno dale do znanja da nije važno u kojoj će kombinaciji biti, važno je da je u sastavu tartuf, da slikovito nazovem zlatnu škrinju hrvatske tradicionalne glazbe. Tako da je meni iskreno svejedno kakva će vrsta glazbe biti okosnica albuma, važno mi je da su Singrlice dosljedne sebi i svojem cilju, očuvati i približiti svoje stvaralaštvo nekim drugim (nadolazećim) generacijama. Iako mi je glazbeno bliži bio prošli album.
Ne znam koliko će se oni pobornici tradicionalnog zvuka naći u ovom albumu i prihvatiti ga, ali mislim da nema razloga ne odoliti i ovom izdanju. Njihovi anđeoski glasovi nekada naježe vaše tijelo, nekada izmame suzu na vašem licu, a nekada osmijeh od uha do uha. Treba slušati glazbu i biti sretan, iako ona nekada zna poslužiti i za obrnuto raspoloženje. Ali imati je kraj sebe jest kao osloniti se na vlastitog oca i majku ili najboljeg prijatelja ili najbolju prijateljicu.
Vrlo dobro su i ovoga puta stavili celofan na tradicionalni zvuk, upakirali ga onako kako one najbolje znaju, a uz pomoć Tomislava Jozića i drugih kolega glazbenika i producenata. Ipak ima i jedan minus, nekome mali, nekome veliki. Meni negdje između. Nepotrebno je bilo nakon svih tih melodija i obilaska Hrvatske preći “veliku baru” i obraditi “Pride and Joy”. Postoje pjesme koje samo najveći mogu dirnuti, baš kao što je bilo dopušteno Stevieju Rayu Vaughnu da dotakne zlatne note Jimija Hendrixa ili pak ovome da dotakne remek djela Boba Dylana. Ali ovo nije fah Singrlica, iako u određenim trenucima pružaju zanimljivo gospel iskustvo, a Vedran Božić (tko drugi) pokušava biti Stevie. Kad bi me netko pitao tko bi mogao svirati njegove pjesme, kao iz topa bih odgovorio – Vedran Božić. I dobro je odradio ovu ulogu, ali opet nepotrebna uloga i nepotrebna obrada za ovaj uradak. Bolje da su prešli granicu do Bosne i Hercegovine koja ima također bogatu tradiciju ili Srbije, Makedonije, Albanije, baš kao što su to jednom učinile Vuge (izdanje “Etno Božić uz Vuge”, 2010.) obradivši tradicionalne kolende iz raznih europskih zemalja, uključujući i Balkan.
Ali neće ovaj minus pokvariti ukupni dojam albuma koji će ponovno biti jedan od glavnih konkurenata za nominaciju Porina u kategoriji najboljeg folklornog albuma, a možda i ponovno kipić dođe u njihove ruke, ako ne zbog kvalitete albuma, onda zbog nedostatka etno izdanja u Hrvatskoj.