RECENZIJA: Zašto je „Goran“ najbolji film hrvatske kinematografije?
15. siječnja 2017.
Nikola Knežević (2062 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Zašto je „Goran“ najbolji film hrvatske kinematografije?

Dugo nismo s tolikim nestrpljenjem iščekivali jedan hrvatski film kao „Goran“, remek djelo mladog redatelja Nevija Marasovića.

Nažalost, dugo smo čekali i izlazak hrvatske kinematografije iz okvira ratnih i postratnih tema koje često vidimo, čast izuzecima. Jedino su me nakon dugo godina oduševili filmovi “Zvizdan” i “Ti mene nosiš”, kao da je 2015. godina bila prekretnica, ali nakon što sam pogledao „Gorana“, mogu slobodno reći da je to najbolji hrvatski film od samostalnosti, a ujedno i jedan od najboljih u povijesti naše kinematografije. Zašto? Upravo iz razloga što se izašlo iz spomenutih okvira, ali i zato što je netko imao hrabrosti govoriti o temama koje nisu svakodnevica hrvatskog filma i to na takav surov i realan način koji me podsjetio na švedsko remek djelo Force Majeure iz 2014. godine. Nije ni čudo jer je scenarij filma radio Norvežanin Gjermund Gisvold. Tako je radnja smještena u Gorski Kotar koji podsjeća na monotonost i sivilo nordijskih krajeva, kako krajolikom, tako i samom pričom. Film govori o prijateljstvu, ljubavi, prihvaćanju, ali i neprihvaćanju različitoga ili za nekoga nenormalnoga, neljudskoga, pa čak i ako je riječ o vlastitoj krvi. Goran, kojeg je utjelovio, bez ikakvog pretjerivanja, maestralnom ulogom (koja zaslužuje nagradu) Franjo Dijak, i njegov najbolji prijatelj Slavko (Goran Bogdan) u zabačenom dijelu Gorskog Kotara uživaju u svojem malom carstvu, vikendici sa saunom. Goran živi sa svojom slijepom i trudnom suprugom Linom (Nataša Janjić) iako ne zna tko je otac te sumnja u supruginu odanost braku i ljubavi, što mu do tada već depresivan život čini još depresivnijim. Slučajno „otkrivši“ krivca takvog stanja strada mu bliska osoba, tako da je zapravo sve što će dalje saznati još tragičnije od same činjenice da mu žena ima dijete s drugim.

Da stvar bude još gora i Linina strana života (čitaj: njezina obitelj) nije ništa bolja ili normalna te također odudara od konzervativnog načina života što je za taj kraj nezamislivo. Njezin brat Niko (Janko Popović Volarić) u lošim je odnosima s ocem (Milan Štrljić) koji je izgubio svoju suprugu prerano, a sada mu još i sin pravi probleme te na obiteljsku večeru dovodi prijatelja iz Zagreba koji je, kasnije će ispostaviti, i više nego prijatelj, što je Nikov otac i primijetio iako se potajno nada da to nije istina. Tako da su tijekom cijelog filma odnosi nategnuti, kako između oca i sina, tako i muža i žene, ali i najboljih prijatelja. Kada jedan o drugome, pa tako i treći o četvrtom sazna pravu istinu, pri tome otkrivši i nove i neočekivane činjenice slučaja „beba“, cijela priča postaje krvava u najgorem mogućem smislu. Tako su uništeni životi svakog pojedinca osim prelijepe i slijepe Line. Njezin životni hendikep tako će tijekom filma postati i velika prednost ili sreća jer neće moći „vidjeti“ kako se raspadaju život, obitelj i ljubav te kako su svi spremni na sve, pa čak i ugasiti život vlastite krvi ili prijatelja, iako su prije toga svi zajedno „partijali“ uz alkohol, drogu, Parov Stelar, ali i šlagere i stare filmove. Da, tijekom cijelog filma protežu se šlageri koje u svom Lada Niva taksiju (jedinom u tom kraju) sluša Goran i stari filmovi poput „Tko pjeva zlo ne misli“ i „Vlak u snijegu“. Ovaj drugi će Goranu posebno prisjesti što je i svojevrsna prekretnica cijelog ovog vrhunskog filma. Zanimljiva simbolika, neki od najboljih hrvatskih filmova u najboljem hrvatskom filmu od samostalnosti. Tko bi to uopće očekivao?!

Ovaj film je ujedno dokaz kako nekada jutro ipak nije pametnije od noći i kako se često može ispostaviti da je prava ljubav ujedno i zabranjena, a sudbina života neizvjesna, što često znači i opasna uz gubitak svojih najdražih. Ali život mora ići dalje pa bez obzira na tragediju, prazne poglede i neizvjesnu budućnost Goran, Lina i Niko na kraju filma odlaze na mjesto gdje mozak možeš staviti na pašu i odmarati se uz najdraže prizore i zvukove. To je trebala biti vikendica u Gorskom Kotaru, ali će na kraju postati mjesto u koje se više nikada neće moći vratiti zbog najgorih uspomena i trenutaka u svojim životima.

Kao što sam rekao ovo je zaista remek djelo mladog hrvatskog redatelja Nevija Marasovića koji je kao jedan od rijetkih pokazao da hrvatski film itekako ima sjajnu budućnost i nakon iznimno loših godina naše kinematografije nastavio niz te došao na vrh uzlazne putanje koju su započeli Ivona Juka i Dalibor Matanić.

Ocjena urednika
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5