Film mladog američkog redatelja i scenarista Damiena Chazellea (u siječnju ove godine navršava 32 godine) trebao bi biti podnaslovljen Shakespearovim citatom (ujedno i nazivom filma s Robinom Williamsom iz 1998. ) „What Dreams May Come“, jer govori upravo o snovima – onima ostvarenima, neostvarenima, onima na javi…. I o cijeni koju svatko od nas ili onih koji se bave snovitim stvarima (umjetnošću) plaćaju.
Koga sve gubimo i što dobivamo predamo li se (a kako drukčije?) do kraja onom što jest naš poziv i poslanje. Jazz pijanist i glumica (slučajno) se susreću u Zemlji snova i pratimo njihov život, uspone i padove i konačan “uspjeh” u okrutnom kompetitivnom svijetu koji ne priznaje druga i treća mjesta. Samo prva. No, kako to obično biva u vrlo dobrim melodramama, sve ono što su imali na početku (a na početku “uvijek bijaše ljubav”), polako i sigurno blijedi, ili, jednostavno, nije dovoljno. Tu je i fizička odvojenost (glazbenikova turneja i glumičin odlazak na snimanje u Pariz) koja vodi do neumitnog razilaska. Emma Stone (Mia) i Ryan Gosling (Sebastian) su izvrsni. I u plesačkim i pjevačkim dijelovima, a pogotovo u glumačkim. I kemija je tu, toliko potrebna da ovakvi filmovi funkcioniraju u svijetu i vremenu kad smo bombardirani stvarima koje su tako daleko od dobre glume i kvalitetne glazbe. Plesačke i pjevačke točke ne izgledaju anakrono, nego su napravljene po mjeri modernog ritma dvijetisućitih, ali snimljene su i montirane s mjerom i nespotovski.
Nominiran kao scenarist za nagradu Oscar za Whiplash koji je potvrdio tri (od pet) nominacija za zlatni kipić, Chazelle se i u ovom filmu pokazao kao dobar redatelj, a u pametnom odabiru glumaca krije se i ocjena više rada koji nastavlja tradiciju žanra i remek djela poput „Pjevajmo na kiši“ ili, u novije vrijeme, „Chicaga“. Svakako se treba podsjetiti i na ranije radove Goslinga i Stone, „Martovske ide“, „The Big Short“ i „Half Nelson“ (Ryanova nominacija za nagradu Akademije prije deset godina), odnosno Birdman (nominacija za Oscara) ili Woody Allenove „Magic In The Moonlight“ i „Irrational Man“ u Emminu slučaju. I u „Whiplashu“ i u „La La Landu“ glumi genijalni J. K. Simmons koji je ovim ostvarenjima potvrdio da nema velikih i malih uloga, već velikih i malih glumaca. John Legend solidno je odigrao ulogu glazbenika Keitha koji u jednom trenutku idealistu Sebastianu kaže: ” Bird (velikan jazza Charlie Parker) nije bio nostalgičar poput tebe. On i njemu slični bili su revolucionari…”.
No, kako rekoh i kako život (a evo i film) potvrđuje – pazi da nešto ne zaželiš, moglo bi ti se i ostvariti. Sebastian i Mia ostvarili su svoje snove, ali izgubili zajedničku budućnost. Jedna od najdojmljivijih scena koja pokazuje kako je to ljepše sutra moglo izgledati razlog je više zašto treba gledati ovaj film.