RECENZIJA: La La Land – slatko-gorka filmska poslastica s okusom starog Hollywooda
17. siječnja 2017.
Željko Mirković Miki (115 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: La La Land – slatko-gorka filmska poslastica s okusom starog Hollywooda

Film mladog američkog redatelja i scenarista Damiena Chazellea (u siječnju ove godine navršava 32 godine) trebao bi biti podnaslovljen Shakespearovim citatom (ujedno i nazivom filma s Robinom Williamsom iz 1998. ) „What Dreams May Come“, jer govori upravo o snovima – onima ostvarenima, neostvarenima, onima na javi…. I o cijeni koju svatko od nas ili onih koji se bave snovitim stvarima (umjetnošću) plaćaju.

Koga sve gubimo i što dobivamo predamo li se (a kako drukčije?) do kraja onom što jest naš poziv i poslanje. Jazz pijanist i glumica (slučajno) se susreću u Zemlji snova i pratimo njihov život, uspone i padove i konačan “uspjeh” u okrutnom kompetitivnom svijetu koji ne priznaje druga i treća mjesta. Samo prva. No, kako to obično biva u vrlo dobrim melodramama, sve ono što su imali na početku (a na početku “uvijek bijaše ljubav”), polako i sigurno blijedi, ili, jednostavno, nije dovoljno. Tu je i fizička odvojenost (glazbenikova turneja i glumičin odlazak na snimanje u Pariz) koja vodi do neumitnog razilaska. Emma Stone (Mia) i Ryan Gosling (Sebastian) su izvrsni. I u plesačkim i pjevačkim dijelovima, a pogotovo u glumačkim. I kemija je tu, toliko potrebna da ovakvi filmovi funkcioniraju u svijetu  i vremenu kad smo bombardirani stvarima koje su tako daleko od dobre glume i kvalitetne glazbe. Plesačke i pjevačke točke ne izgledaju anakrono, nego su napravljene po mjeri modernog ritma dvijetisućitih, ali snimljene su i montirane s mjerom i nespotovski.

Nominiran kao scenarist za nagradu Oscar za Whiplash koji je potvrdio tri (od pet) nominacija za zlatni kipić, Chazelle se i u ovom filmu pokazao kao dobar redatelj, a u pametnom odabiru glumaca krije se i ocjena više rada koji nastavlja tradiciju žanra i remek djela poput „Pjevajmo na kiši“ ili, u novije vrijeme, „Chicaga“. Svakako se treba podsjetiti i na ranije radove Goslinga i Stone, „Martovske ide“, „The Big Short“ i „Half Nelson“ (Ryanova nominacija za nagradu Akademije prije deset godina), odnosno Birdman (nominacija za Oscara) ili Woody Allenove „Magic In The Moonlight“ i „Irrational Man“ u Emminu slučaju. I u „Whiplashu“ i u „La La Landu“ glumi genijalni J. K. Simmons koji je ovim ostvarenjima potvrdio da nema velikih i malih uloga, već velikih i malih glumaca. John Legend solidno je odigrao ulogu glazbenika Keitha koji u jednom trenutku idealistu Sebastianu kaže: ” Bird (velikan jazza Charlie Parker) nije bio nostalgičar poput tebe. On i njemu slični bili su revolucionari…”.

No, kako rekoh i kako život (a evo i film) potvrđuje – pazi da nešto ne zaželiš, moglo bi ti se i ostvariti. Sebastian i Mia ostvarili su svoje snove, ali izgubili zajedničku budućnost. Jedna od najdojmljivijih scena koja pokazuje kako je to ljepše sutra moglo izgledati razlog je više zašto treba gledati ovaj film.

Ocjena urednika
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5