Četrdesetogodišnji redatelj Pablo Larrain koji se u svojim ranijim filmovima bavio i političko-povijesnim temama iz rodnog Čilea uhvatio se u koštac s velikom američkom filmsko-povijesnom temom i snimio vrlo dobar film u kojemu je odličnu ulogu ostvarila Natalie Portmann.
Traume koje je u američkom društvu izazvao atentat na Kennedyja i pitanja koja su otvorena, problemi koji su nastali (ne samo na unutarnjem političkom planu) prate Sjedinjene Države do dan danas, više od pedeset godina nakon Dallasa. Film se dijelom bavi i tim pitanjima, ali i ostavštinom Johna Fitzgeralda, no naglasak je na psihofizičkom stanju glavne junakinje i na tome kako se nosi s gubitkom supruga koji je u trenutku kad je ušao u Bijelu kuću predstavljao nadu, mladost, bolju budućnost… Naravno da je to bila slika koji su stvorili mediji (ili koju je obitelj Kennedy stvarala o sebi), naravno da su svako malo iz ormara iskakali kosturi, ali tako je to uvijek u politici. No, ipak dojam je da je “postojao” Camelot. Nakon onoga što se dogodilo u studenom 1963. “nikad više neće biti novoga (Camelota)”… Kombiniranjem razgovora s novinarom koji je intervjuira, s prijateljima, osobljem Bijele kuće, Bobbyjem Kennedyjem, djecom; dokumentarnih dijelova, opće poznatih činjenica, referencama na Vijetnam i Kubansku krizu, flashbackova koji nas vraćaju u dane kad je sve počelo i borbe Jackie da uskladi ulogu majke, žene i “kraljice” rezultiralo je radom koji kvalitetom stoji uz bok filmovima kao što su npr. Stoneov JFK, a koji, na sasvim drukčiji način, obrađuje istu temu.
Natalie Portman je izvrsna. Zapamtili smo je kao (glumačko) čudo od djeteta u Bessonovom „Leonu“, ali ona već godinama bira raznovrsne projekte koji se kreću od blockbustera (serijal Star Wars), do zanimljivih (I’m Still Here“ – o još jednom izvrsnom glumcu Joaquinu Phoenixu) ili, pak, odličnih (Closer, za koji je nominirana za Oscara). Radila je s Wong Kar – Waijem, Mikeom Nicholsom, Woodyjem Allenom, Terrenceom Mallickom, Milosem Formanom… Za ulogu u Crnom labudu Darrena Aronofskog nagrađena je Zlatnim kipićem. Ne bih trebao spominjati Akademiju, ali nominacija za glavnu žensku ulogu je činjenica. No, nije važna nagrada, iako godi kao potvrda umjetniku da je na pravom putu. A Natalie definitivno jest. Teška, zahtjevna i slojevita uloga koju Portman nije “samo” odlično odglumila. Ona jest Jackie. I još nešto. Ima dobrih filmova u kojima su glumačke performanse naprosto zasjenile ostale elemente (takav dojam na mene je ostavila npr. „The Queen“ s Hellen Mirren). Ovdje se to čini puno usklađenije. Glumačke izvedbe trebale bi biti dio cjeline i to je također jedan od jakih aduta Jackie u suočenju s publikom i kritikom. Natalie je odlično “otplesala” svoj valcer na vrućem političkom (i glumačkom) krovu i spremna je za nove izazove. Siguran sam da će u budućnosti udahnuti umjetničku energiju u “živote” još pokoje dive poput nekadašnje Prve dame. Neki glumci jedva izdrže jedan (umjetnički) život. Prave mačke kao što je Portman imaju ih barem devet.