Knjiga “Dug put kući” Sarooa Brierlyja poslužila je kao predložak za film koji govori o indijskom dječaku izgubljenom na ulicama Kalkute.
Nakon kalvarije koju je preživio usvaja ga australska obitelj, a dvadeset pet godina kasnije kreće na put (uz pomoć Google Eartha) kako bi ponovno pronašao svoju biološku majku, te mlađu sestru i starijeg brata s kojim je i otišao od kuće da bi noćnim radom priskrbio sebi i svojima bolji život. Slike svakodnevne borbe, grozni, pače katastrofalni, uvjeti života nižu se pred našim očima, da bi sve kulminiralo prisilnim odvajanjem od brata i odlaskom u tisuće kilometara udaljenu indijsku unutrašnjost gdje ne zna nikoga i gdje, nakon niza užasnih epizoda, završava u domu za izgubljenu djecu.
Prljavština, higijenski pakao, pedofilija, nasilje nad djecom – sve je to, uz Saroovo lutanje Indijom, komprimirano u prvih četrdesetak minuta ove odiseje i to je (barem za mene) najdomljiviji dio filma. Nakon toga slijedi odlazak u posvojiteljsku obitelj i odrastanje u potpuno drukčijem okruženju, na sasvim “drugom planetu” u odnosu na rodnu grudu. Dev Patel (kao odrasli Saroo ) i Rooney Mara (kao Lucy) vrlo su dobri, Nicole Kidman je iznimna, ali posebno treba apostrofirati indijski dio podjele uloga – posebno Sunny Pawar (mladi Saroo) i Abhishek Bharate (njegov brat Guddu).
Svake godine tisuće i tisuće djece izgube se u Indiji i ovaj film odlično ukazuje na ovaj teški ljudski i humanitarni problem, ali progovara i o potrazi za domom; priča o dubinama srca koje se otvara duševno i fizički ranjenim dječacima i djevojčicama, koje prima u se. A nakon toga i o širinama srca koje pušta tu, sada odraslu djecu, da nađe svoj drugi (ili prvi) dom i sretnu se sa svojom prošlošću i korijenima od kojih su otrgnuta. Samo ljubav može liječiti ove rane.
Na kraju saznajemo i zašto je filmu dan naslov “Lav”, ali i kako i gdje se možemo informirati o tome kako možemo pomoći u tome da svijet, divan i bijedan kakav jest, ne mora postati idealan, ali može postati bolji. Pogotovo za djecu.