Ok, dugo godina se bavim rock ‘n’ rollom i smatram da dosta toga znam o ovom žanru no ipak još uvijek postoje glazbenici i čije životne priče izgledaju toliko nevjerojatne i nestvarne da te ostave bez teksta.
Ovo je jedna od takvih priča, a glavni junak zove se Terry Reid. Pišući ovo iskreno sam se upitao zar je zaista moguće da ovaj čovjek danas nije jedna od najvećih zvijezdi rock’n’rolla i još se to pitam.
Pitate se tko je Terry Reid? Plavooki rock ‘n’ soul pjevač, poznat po svom osebujnom i snažnom glasu. Terry je napustio školu kako bi krenuo na veliku turneju sa The Rolling Stonesima i Ikom & Tinom Turner 1966. godine kao njihova predgrupa. Bio je predgrupa i za Cream na njihovoj američkoj turneji, svirao je sa Stonesima u 48 gradova na “Get Your Ya-Yas Out” turneji po SAD-u 1970-e koja je vrhunac imala u Altamontu (on je doduše taj koncert propustio jer je tu večer svirao s Hendrixom), a bio je i na popisu izvođača Isle of Wight festivala 1970. godine (s Hendrixom, Doorsima i The Who između ostalih). U jednom trenutku svoje bogate karijere nastupao je sa Scott Walkerom, The Holliesima, Yardbirdsima, Small Facesima, Beach Boysima, Jefferson Airplane i MC5, među mnogim drugima, a popis je, vjerujte nam, poduži.
Danas je stanovnik Kalifornije i čovjek je koji osobno poznaje više svjetski poznatih rock zvijezdi nego što većina ljudi uopće zna da postoje. U razgovoru on priča o velikim imenima ne zato što se hvali nego zato što su glazbeni krugovi u kojima se kretao uključivali samo najbolje od najboljih. Ipak, unatoč svemu navedenom Terry Reid ostao je i danas relativno nepoznat. Bio je i ostao umjetnik koji je uvijek na dijeljenju dobio loše karte. Terry je poznat kao čovjek koji je odbio biti frontmen i pjevač u novoj grupi koju je Jimmy Page formirao nakon raspada Yardbirdsa (a preporučio je umjesto sebe tada nepoznatog Roberta Planta za taj posao). No kao da činjenica što je propustio mjesto pjevača u najvećem rock bandu svih vremena – Led Zeppelinima nije bila dovoljna, Terry je proveo vrijeme od 1969. do 1972. u nekom limbu nakon svađe sa svojim menadžerom Mickiejem Mostom, što znači da mu je snimanje bilo zabranjeno tih 4 godine u najvažnijem trenutku njegove karijere. Kad već nabrajamo što je sve ovaj čovjek odbio u životu – dodajmo i priliku da se pridruži Deep Purpleu. Njegov život se zaista čini kao glazbeni vrtuljak loše sreće i propuštenih šansi.
No krenimo od 1965. koja je zaista bila posebna godina. Dok je Amerika stenjala pod teretom rastuće krize u Vijetnamu, a rasna napetost u zemlji dosegla je točku ključanja, rock glazba je bila na samom početku. “Rubber Soul” i “Highway 61 Revisited” Beatlesa i novo elektrificirani Bob Dylan uglavnom su izmislili rock glazbu kakvu danas poznajemo. ‘Kontra-kultura” pojavila se na obje obale (na istoku The Velvet Underground, na zapadu The Doors), dok je Ken Kesey LSD-om potaknut u San Franciscu doveo do formiranja kućnog banda The Grateful Dead i razvoja prvih pravih zvučnih i svjetlosnih sustava.
U međuvremenu, kod kuće u Engleskoj, The Rolling Stones su oslobodili “Pet riječi koje su potresle svijet”, “(I Can’t Get No) Satisfaction”, revolucionizirajući zvuk električne gitare, a pratio ih je eksplozivan poziv na oružje The Whoa “My Generation”. Rock glazba je napokon bila rođena, iako su elitni pjevači tog žanra – uključujući Roda Stewarta, Stevea Marriotta, Joea Cockera i Stevea Winwooda – u medijima i dalje opisivani kao “plavooki soul pjevači”.
Najnoviji dodatak toj eliti bio je 15-godišnji vokal, čudo od djeteta iz Cambridgeshirea po imenu Terry Reid. Tehnički je bio još uvijek školarac kad mu je pristupio Peter Jay i pozvao ga da bude frontmen The Jay Walkersa. Jaywalkersi nisu bili baš svakodnevni bend. Sedam članova, sa dvojicom basista i puhačkom sekcijom, objavili su debi singl” Can Can” ’62. kojeg je producirao Joe Meek. Singl je stigao na top liste no bez uspjeha ali to nije umanjilo interes za njih na nastupima uživo. Tako su pratili Beatlese na njihovoj turneji iz 1963. No 1965. Jay je odlučio osvježiti band i osvojiti novu publiku, a ključ je bio novi mladi soul pjevač Terry Reid.
Krajem 1966. godine, novi Jaywalkers kreću na svoju prvu veliku UK turneju sa The Rolling Stonesima, Ikom & Tinom Turner i Yardbirdsima, nakon čega objavljuju novi singl. Sve je krenulo više nego dobro. Zamislite onda šok Terry Reida kada je Jay objavio da raspušta bend i da više ne postoje. Odjednom je mladi pjevač postao nezaposlen.
Nakon što je pokušao stati na noge kao autor i pisac, Terry formira novi blues-rock power trio. Nije trebalo puno da ih primijeti Micke Most, jedan od najmoćnijih britanskih producenata.
Snimanje Reidovog prvog albuma počelo je u ljeto 1968. godine, ali tijekom snimanja bend je dobio priliku biti predgrupa za Cream na njihovoj oproštajnoj turneji u Americi. Uspjeh u Americi je uvijek bio Terryjev san i prilika je bila predobra da se propusti. Preko noći, oni su od nastupa po klubovima pred par stotina ljudi stigli do nastupa na stadionima pred 150.000 obožavatelja. Reakcije su bile fantastične, pa su se vratili kući puni samopouzdanja i spremni da preuzmu Britaniju u jednom potezu. Velika Aretha Franklin je u to vrijeme izjavila: “Postoje samo tri stvari koje se događaju u Londonu. The Beatlesi, The Rolling Stonesi i Terry Reid”, što je naravno pomoglo Mostu da odmah objavi Reidov debi album “Bang, Bang, You’re Terry Reid” u SAD-u.
Kao debi, sa svojim eklektičnim miksom stilova, album se čini pomalo izgubljen u najboljem slučaju. No imao je nekoliko sjajnih trenutaka. Without Expression (obradili su ju Hollies, CSN&Y, a kasnije Reo Speedwagon i John Mellencamp) bio je rani znak Terryjevog genija kao autora pjesama, a moglo bi se tvrditi da je njegova obrada Donovanove Season Of The Witch pokrenula vokalni stil koji je dominirao rock glazbom u 70-ih godinama.
Drugi album, “Terry Reid”, daleko je kompletnija ploča koja crpi svoju snagu upravo iz raznolikosti. Veliki dio Terryjevog genija kao pjevača je njegova sposobnost da zvuči ranjivo u jednom dahu i gotovo opasno u sljedećem, bez gubljenja emocija. Nigdje to bolje ne možete čuti nego na Stay With Me Baby, konačnoj verziji klasične pjesme.
Te prve godine su bile jednostavno neopisive. Reid je bio prisutan na najvažnijim i legendarnim događajima u povijesti glazbe, dijeleći pozornicu s nekim od najvećih glazbenih imena. Čak i danas, unatoč zubu od pet desetljeća rock’n’rolla, glas mu je i dalje pravo čudo. Starost mu je dala mogućnost da iscijedi svaki djelić emocija iz svake riječi koju pjeva. Ipak, putovanje je bilo bolno. Suočen s beskrajnim parnicama, izdržao je više zle sreće nego što se čini da je u ljudskim omjerima fer. Umjesto da se muči s gorčinom, on je odabrao biti filozof i pozitivan. Globalno priznanje je trebao dobiti odavno, ali mu to nikada nije bilo bitno.
Njegova glazba možda je nepoznata velikom dijelu populacije, ali za one koji ga znaju – to je dragocjeno blago koje se izuzetno cijeni. On je iznimno ponosan na svoj rad i dostignuća i mogućnost da hoda uzdignute glave.
Terry Reid svirao je na otvaranju “najvećeg ikad okupljanja čovječan-stva” pred 700.000 ljudi 1970 na prvom Isle of Wight festivalu, s kojeg je odletio u St. Tropez svirati na vjenčanju Micka i Biance Jagger. Mjesec dana nakon toga svirao je na glavnoj pozornici prvog Glastonbury festivala zajedno s Trafficom, Davidom Bowiejem i Fairport Conventionom. Nakon nekog vremena preselio se malo kod Bob Dylana u njegovu kuću u brdima Hollywooda kako bi na miru napisao pjesme za svoj najkvalitetniji album “Seed Of Memory”. Polako kužite o čemu pričam zar ne!
I tako, radi istine, cijele istinu i ništa osim istine … Bilo je to u ljeto 1968. godine kad su se Yardbirdsi raspali. No kratka turneja po Skandinaviji je već bila dogovorena, basist Chris Dreja i gitarist Jimmy Page odlučili su ispuniti svoju obvezu primanjem novih članova samo za ovu turneju, no i Dreja se povukao ostavljajući Pagea samog, koji sada nije smio koristiti ime Yardbirds no mogao je iskoristiti ime New Yardbirds. Dakle, sve što je trebao u tom trenutku je bio band.
Budući da su i on i Terry bili zastupani pod ugovorom Mickieja Mosta, Terrya je Page pitao bi li otpjevao tih par koncerata. Iako bi to bilo zabavno, timing je bio grozan. Terry je već počeo sa snimanjem svog novog albuma, a datumi se sukobili i s koncertima turneje The Doorsa i Jefferson Airplane na kojoj je već bio rezerviran, pa nije imao izbora i morao je odbiti Pagea. Ubrzo nakon toga, međutim, on je naletio na dva stara prijatelja, Roberta Planta i Johna Bonhama iz grupe Band Of Joy koja se nedavno raspala. Terry ih je odveo u lokalni Pub i rekao im sve o novom bendu koji se osniva i za koji su oni bili savršeni. Zatim ih je osobno upoznao s Pageom. Ostalo je povijest. Terry nikada, zapravo, nije odbio Led Zeppelin. Nije bilo Led Zeppelina. On je jednostavno odbio devet koncerata s novim Yardbirdsima. Ako ništa drugo, Terry bi trebao dobiti priznanje za glavnu ulogu u stvaranju Led Zeppelina.
2004. godine kada je Plant nastupio sa svojim starim i dobrim prijateljem, rekao je na pozornici: “Ovaj je čovjek trebao živjeti moj život … mada nisam siguran da bi ga želio!” Terry je odgovorio na svoj pomalo ironičan način “ne bih imao ništa protiv nešto novca koji si zaradio!”
Sada, više nego ikada, trebaju nam velike pjesme. Zarazne pjesmice ma koliko bile dobre nisu zamjena, a da prave velike pjesme nikad ne ugledaju svjetlo dana bio bi zločin koji moramo zaustaviti, prije nego što bude prekasno.
“Bože kako će me voljeti kad budem mrtav”, znao je reći Orson Welles. Zaista se nadam da Terry Reid neće toliko čekati.
Foto: Album covers