Thievery Corporation je jedan od onih projekata koji nema vojsku fanova, ali ima one koji cijene kvalitetnu glazbu, pogotovo njihov down tempo ritam, dub lounge, reggae, trip hop ili u novije vrijeme bossa nova stil pomiješan s indijskim, brazilskim ili prizvukom Srednjeg istoka.
Glazba je to uz koju možete doista uživati na koncertima, zaplesati i maštati da ste na nekom udaljenom mjestu, uživate i sve brige stavite po strani. Ovaj duo sastavljen od Roba Garze i Erica Hiltona na pozornici uvijek ima dodatne vrsne glazbenike koji dodatno upotpunjuju zvuk i stvaraju sjajnu atmosferu. Takav sam dojam imao i na Terraneo festivalu gdje je jedne godine Thievery nastupao, a sljedeće godine i Rob Garza kao DJ, sjajno, nemam riječi za opisati.
Thievery Corporation na Terraneo festivalu 2012. godine
Nakon 22 godine rada došlo je vrijeme i za 8. studijski album “The Temple of I & I” koji me baš nije očarao. Na trenutke se primijeti njihova kreativnost, ali očekivao sam puno više od ovih iskusnjara. Ništa posebno nisu promijenili u svojem zvuku, zapeli su u nekom starom vremenu, bolje bi im bilo da su dodali nekakav moderni touch s kojim bi dobili mlađu publiku, a impresionirali stare fanove. Ovako su stari obožavatelji ostali uz njih jer znaju tko su Thievery Corporation i što rade na svojim koncertima, a neke nove generacije će morati pričekati s upoznavanjem njihovog zvuka.
https://www.youtube.com/watch?v=T3ysERCEAfQ
Sjećam se razgovora s Robom Garzom na Terraneo festivalu, njegovo viđenje glazbe i razmišljanje o melodijama je genijalno, šteta što nemam taj razgovor zabilježen jer mi je snimač ostao na “pauzi”, umjesto da sam stisnuo “record”. Šteta, jer to mi je jedan od najzanimljivijih intervjua koje sam ikada radio, ne bih to čak ni nazvao intervjuom nego opuštenim razgovorom u jednoj lounge atmosferi. I kada bih nakon tog razgovora poslušao ovo studijsko izdanje ne bih ga mogao nikako povezati s genijalcem, vizionarom i inovatorom Robom Garzom i njegovim partnerom u ovom projektu Ericom Hiltonom.
Rob Garza
Da se bolje izrazim, ovaj album ne bih htio slušati live na koncertima, osim ako nije u pitanju nekakav lounge bar gdje svi pričamo i ispijamo koktele, te u pozadini našeg razgovora svira album “The Temple of I & I”. Savršeni album za “Buddha Bar” kompilaciju, ako kužite na što mislim. Ne kažem da ne postoji nešto na albumu što valja, štoviše, ima nekoliko pjesama na kojima sam lamatao lagano glavom i uživao (nisam ništa “zapalio”), poput “Strike the Root”, “Road Block” i “The Temple of I & I”, ali to sam sve već čuo na albumima Boba Marley i ostalih reggae vladara, dakle ništa novo, ništa inovativno. Spomenimo i suradnje na albumu s raznim vokalima i glazbenicima, pa su tu, osim Lou Lou Ghelichkhan i Mr. Lif-a kao standardnih podupirajućih članova, i Racquel Jones, Notch, Zee, Elin Mergalejo, Puma i Shana Halligan.
https://www.youtube.com/watch?v=uTbnALrM9rQ
Preporuka nekim mlađim generacijama, preskočite ovaj album, krenite slušati Thievery od početka i shvatit ćete koliko je ovo važan glazbeni projekt kojeg ne smijete zaobići. A mi nešto iskusniji obožavatelji morat ćemo se strpiti do nekog drugog i nadam se kreativnijeg studijskog izdanja. No hard feelings Rob i Thievery, volim vas, ali ovo je samo ok izdanje, ništa više.