Prošlo je dvadesetak godina od kako smo gledali (i mnogi od nas se oduševili filmom) “Trainspotting” Dannyja Boylea.
Vrijeme je prošlo, mnoge su se stvari promijenile i u svijetu i u glazbi i u politici i u životu. Koliko su se promijenili živopisni Mark Renton, Sick Boy, Begbie i Spud – doznajemo u nastavku koji nas vodi u Edinburgh 2017.. Renton (Ewan Mc Gregor) vraća se u rodni grad i susreće stare prijatelje kojima je, podsjetimo, ukrao novac od preprodaje droge i pobjegao u Amsterdam. Sve se, dakle, promijenilo, a na neki način, mnoge su stvari ostale iste – barem što se tiče naših (anti)junaka. Oni su i dalje vječni gubitnici Del Boy profila, ali bave se kriminalom nekoliko razina višim. S tim je i opasnost od stradavanja ili posljedica takvog života (renja) znatno veća. Ritam filma je brz, u pojedinim trenucima frenetičan, ali ne onako prirodan kao u prvom dijelu. No, s druge je strane i Boyle još više izbrusio vlastiti stil u kojem sam ranije uživao (sjetimo se filmova “Shallow Grave” i “A Life Less Ordinary”). U međuvremenu je nagrađivan i za “Milijunaša s ulice” i “127 sati”. Glazba je bitan dio, kao i u prvom dijelu i Boyleu se mora priznati da je redateljski i montažni proces ritmiziran i usklađen sa soundtrackom gotovo savršeno, čak i kad više nisu u pitanju Lou Reed i David Bowie, već npr. PSY.
Film pršti ironijom; konstatiranjem, ali i ismijavanjem novih tehnoloških, new age, lifecoach, psihologijsko- socioloških trendova. Može li se, opet se pitamo, ići ukorak s vremenom i pokrenuti se s mrtve (svoje) točke. Odgovor znamo, jer pitanje je retoričko, ali ga daju i Mark Renton i društvo. Čak ga (odgovor) u jednom trenutku Renton u razgovoru sa Spudom i eksplicira. Duhovitost i tužni dijelovi, flashbackovi izmijenjuju se pred našim očima, a jedan od novih likova (Bugarka Veronika) korektiv je i podsjećanje da ne možeš zauvijek živjeti od prošlosti (ili stare “slave”), pojednostavljeno rečeno – da ne možeš vječno ostati mlad. Posljedice su razorne, pogotovo u Begbiejevu slučaju. Glumačka ekipa je odlična, rekao bih da svjedočimo slojevitijoj, “odraslijoj”performansi (što nije samo pitanje kronologije). No, ono što svakako valja istaknuti i izdvojiti je veliki Robert Carlyle (kao Begbie) još luđi, još gluplji, još okrutniji, još veći psihopat; okrutan, bezosjećajan. Gluma za pet. Boyle je vrlo dobro prikazao raslojavanje i promjene u društvu, te nemogućnost prilagodbe i promjene pojedinca duboko zakucanog u samoga sebe i svoju predodređenost prošlošću, kriminalnom, ovisničkom i ljudskom.
https://www.youtube.com/watch?v=CWWd-4pi3zQ
Čitajte Irwinea Welsha (po čijem je tekstu nastao Trainspotting), ali dodao bih i Niala Griffithsa, koji također na sličan način prikazuje život u Škotskoj nedalekom Wellsu (roman Sheepshagger, tj “Seljačina” preveden je kod nas). I gledajte filmove Dannyja Boylea. I Trainspotting. Koji dan prije pogledao sam i “jedinicu” i bio mi je vrlo dobar. Puno ne zaostaje niti ovaj nastavak, a zbog već spomenutog gospodina Carlylea dobit će i koju ocjenjivačku decimalu više.