RECENZIJA: Sam Mendes: “1917.” – rat i mi(r)
16. siječnja 2020.
Željko Mirković Miki (137 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Sam Mendes: “1917.” – rat i mi(r)

Uspješan film Sama Mendesa, koji je stigao u kina Cinestar, još jednom progovara o ružnoći rata i ljepoti ljudskosti koja se zna pokazati i u najtužnijim i najtragičnijim danima pojedinca ili naroda.

Kad mi netko spomene rat odmah se sjetim jedne lijepe riječi koja točno i precizno opisuje ovu pogubu ljudsku, ovu ružnoću. Grst. Ili pridjev – grstav. Dobar je i on. Pridjev, a ne rat. Rat je, kažu pametni ljudi, stanje u kojemu čovjek pokazuje ono najgore i najbolje u sebi. Jer, na muci se poznaju junaci. Oni ne moraju uvijek biti znani, ali njihova ljudskost daje nadu da će i u “normalnijem” vremenu, a znamo da mir kad tad dođe, to biti pokazatelj da čovjek sâm mora biti bolji ili da barem teži tome. Iako, rulja ili gomila često je psihološki ili neodgovorna ili povodljiva, pa nam se često čini da su humani potezi iznimke, a ne pravilo. Još ću jednom naglasiti, u ratu nema ničega dobroga; bolje da nije ni započeo – bilo koji je u pitanju (rat), ali kad su već povijesne ili posredno, umjetničke činjenice, onda treba inzistirati na tome.

Za prikazati tragediju treba imati talenta, jer nije dovoljno živjeti i patiti i biti involviran u tome paklu na Zemlji ili u nekoj zemlji, već to treba znati i donijeti pred publiku među kojima su i oni koji će nekritički i euforično navijati za neki novi rat. Jer, pravedan je onaj sukob u kojemu ja ubijem tebe, a nepravedan u kojoj ti ubiješ mene. Omiljena je to definicija puna ironije jednog, na žalost pokojnoga gospodina koji je preturio preko glave onaj Drugi (svjetski) i ovaj Treći (Domovinski).

Sama Mendesa, redatelja, pamtim još od prije dvadesetak godina po meni vrlo uspjelom radu “American Beauty” u kojemu je odličnu ulogu dao danas proskribirani Kevin Spacey. Da, snimio je i “Skyfall”, odličan nastavak iz franšize o Jamesu Bondu, vrlo dobar “Road to Perdition” i nešto slabiji “Revolutionary Road”, a zbrojimo li ove “nastupe“, očekivao sam solidno ostvarenje, odlično režirano. I to sam i dobio. I još malo više. Za ocjenu „izvrstan“, „izvanserijski“ i sl. , a da to ne budu PR smicalice, nego realna ocjena, trebalo bi biti redatelj kalibra Kubricka. Isto razdoblje, vrlo slična tematika u njegovom filmu iz 1957. “Paths of Glory” u kojemu je nezaboravnu ulogu odigrao Kirk Douglas koji pamti mnoge ratove. Ili možda pisac (scenarist) tipa Krleže, a Veliki Fric je napisao “Hrvatskoga boga Marsa”, veliku zbirku o malom čovjeku u Velikom sr…, pardon, ratu; ili Remarquea. Galicijom i nekim općim mjestima, te nekim sasvim intimnim (u srcu čovjeka) bavio se u nekim svojim pjesmama i Balašević…

Primjera je, dakako, još. Sjećanja su naših predaka, velim, itekako živa, a smrt i te kako prisutna u tim trenutcima u kojima ti je pameti ona esencija kojoj si posvećen i koja ti pomaže da preživiš. A to nije Bog, jer boga u onom pojednostavljenom, simplificirajućem smislu u tom besmislu nema ili funkcinira na nama nedokučiv način, već nas drži i vodi (ako smo ljudi) – ljubav. Ljubav, ona opisiva i konkretna, prema dragoj, dragome, bratu, tati, mami i djeci. Ili ona koja obuhvaća i nešto više i zahvaća nešto dublje približavajući se onom idealu koji nas čini boljima ( i besmrtnima). Jednu takvu ljubav i jednu takvu situaciju spašavanja kamarada vojnika, ali i brata, opisuje i prikazuje gospodin Mendes u filmu “1917.”. Kroz što sve treba proći čovjek i uspjeti ili ne uspjeti, a u pitanju su upravo one iskrice koje svijetle u mraku godine u kojoj se međusobno koljemo, ubijama, uništavamo… Konkretno je u pitanju Francuska prije više od stotinu godina, ali metaforički je to uvijek jedna te ista priča, dvojba ili borba. Još jedan veliki (domaći) pisac je rekao: “Pravi rat su rovovi u nama“.

Odlično, kako rekoh režiran, gotovo u jednom dahu (u pseudo jednom kadru: takav se dojam stječe), dinamičan, s nekoliko općih (neizbježnih) mjesta i zrncem nelogičnosti scenarističkih i fabularnih, ali oprostivih, film će sigurno imati svoju publiku i poklonike, a nekoliko glumačkih ostvarenja (minijature Colina Firtha ili Benedicta Cumberbatcha), no i vrlo dobri tumači naslovnih uloga Blakea i Scofielda (Dean-Charles Chapman i George MacKay) podižu ukupnu ocjenu filma. Rekonstrukcija vremena i realističnost i naturalističnost pojedinih prizora forte su ovog rada koji mi se znatno više svidio nego neki „favoriti“ za Oscara ove godine. Bumo vidli, rekli bi i naši domobrani (Vid Trdak ili neki od nespašenih iz bitke u Bistrici Lesnoj). U svakom slučaju i više nego solidno ostvarenje koji će svojom vizualnom kvalitetom privući pažnju kritike i publike. Hoće li svijet (filmski i realni) biti nakon ovoga makar malo bolji, ostaje da vidimo.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5