Zoran Predin i Matija Dedić – večer svevremenih pjesama u Lisinskom
Te prekrasne poetske večeri u Koncertnoj dvorani Lisinski sjetili smo se mnogih ljudi i pjesama koje smo voljeli i koje volimo.
“Pola mojih prijatelja bilo je zaljubljeno u nju; ona je bila prekrasno biće, kao iz nekog drugog svijeta, ljepših, iznimnih… Jednom sam je sanjao. Poznavali smo se i radovao sam se tom susretu… I prišao joj da je zagrlim … A ona je prošla pored mene ne vidjevši me. Nije me prepoznala, jer… U tom snu ona je ostala mlada, a ja sam bio star. Posijedio sam. I zato je prošla pored mene ne pozdravivši me… I zato ova pjesma posvećena njoj – “Kosa boje srebra” koja se referira na pjesmu banda u kojem je svirala, EKV, na “Oči boje meda”… Za Margitu Stefanović…”
Te prekrasne poetske večeri u Koncertnoj dvorani Lisinski sjetili smo se mnogih ljudi i pjesama koje smo voljeli i koje volimo. Uz autora, pjesnika i interpreta koji se naklonio svojim kolegama i skladbama od kojih je satkan i njegov život. Uz pjesme koje je napisao za svoj matični bend Lačni Franz, preko pjesama iz solo dionice svoje karijere, do novog čitanja dijelova pjesmarice koja je činila soundtrack, ne samo njegova, nego i naših života, Zoran Predin čuva uspomene na one divne (ali i tužne) trenutke koji čine svačiji život. I to čini na odličan način. Njegov predivni bariton nije uvijek intonativno čist, ali čista srca možemo reći, da je interpretativno i više nego dobar. U pojedinim trenucima gotovo savršeno pristaje pjesmama koje izvodi. I da ima “(ne) malu pomoć prijatelja” i publike koja se u velikom broju odazvala u veliku dvoranu Lisinskog e da bi podijelila ove lijepe trenutke s umjetnikom, odnosno umjetnicima. Prije svih, primus inter pares ili kako ga je nazvao Predin “hrvatsko narodno blago”- Matija Dedić. Veliki mali čovjek. U posljednje sam ga vrijeme gledao (i slušao) u više navrata. Bilo da je riječ o nastupima sa jazz basprimašem Filipom Novoselom i kontrabasistom Tihomirom Hojsakom, bilo da “prati” Gabi Novak ili, kao u ovom slučaju, Zorana Predina, riječ je o vrhunskoj interpretaciji. Možda bi netko očekivao da će se prema skladbama koje nisu baš njegov cup of tea odnositi s manje poštovanjem i s visoka. Ali, upravo suprotno. Tehnička razina njegovog muziciranja je , naravno, neupitna, ali naći pravu mjeru u “Šta će mi život”, ili, pak u “Sve što želim u ovom trenutku”- to je stepenica više. Bravo Matija!
I ostali – Danilo Ženko na sintesajzeru (inače producirao je, snimao i miksao oba albuma “Tragovi u sjeti”) i tri back vokala još su više, svojim izvanrednim( i diskretnim glazbenim) doprinosom istaknuli prije svega stihove pjesama, od uvodne “Još jedan prođe dan”, preko “Jesen u meni”, “Te noći kad umrem”, izvanredne “Magle”, preko Ujević/ Dedićevog “Odlaska” i “konačne” “A sad adio”. Kao što je rekao Zoran Predin-“Ovo( bis) smo očekivali, pa smo vam pripremili…”.
Za sam kraj slušali smo najpopularniju Arsenovu pjesmu u Sloveniji “Pegasto dekle”. Nostalgija je lijepa stvar, ljudski i glazbeno, iako se nekad zna dogoditi da klizne u nešto drugo. To se u u ovom slučaju nije dogodilo. Osim onoga što nam je u gotovo svakoj najavi rekao Zoran Predin, objašnjavajući zašto mu je i koliko svaka pjesma važna, razloge za ovakva okupljanja duhovnih i glazbenih istomišljenika možemo naći i u svojim sjećanjima, sjetnim tragovima boljeg osjećaja iz mladosti kojeg treba češće probuditi i ponovno interpretirati da bi se u ovim ne baš tako dobrim vremenima osjećali bolje. To su Zoran i Matija i njihovi kolege umjetnici učinili na najbolji mogući način. Srebrni glas i zlatni pijanistički pasaži iz Lisinskog, te lijepe zimske večeri. Dozovite ih ponekad u sjećanje. Lako je… Treba samo”Zažmuri”(ti)…
Foto: Tatjana Prvulović Mirković
