Prije svega moramo još jednom kritizirati domaća kina, komercijalna ili nezavisna, i njihove distributere, a razlog je što film „Captain Fantastic“ („Kapetan Fantastični“) gledamo tek u ožujku 2017. godine iako je premijerno prikazan u siječnju 2016. godine na Sundanceu dok se u Americi zavrtio u kinima u srpnju iste godine.
Ovdje je definitivno riječ o jednom od najboljih filmova 2016. godine, netipičnom filmu o još više netipičnom životu jedne višečlane obitelji. Život u sjeni svijeta kakvoga znamo, užurbanoga, punog nasilja, lošeg odgoja, laži, prevara, sukoba, ratova i onog najgoreg što je ljudska rasa mogla izroditi, može biti savršen samo ako se savršeno „upravlja“ njime. Tako upravo pokušava i Ben Cash kojeg je sjajno utjelovio Viggo Mortensen (šteta zbog Oscara), a koji odgaja šestero djece na vojnički način. Ali ne onaj da se znaju koristiti puškom i preživjeti u šumi uz jedan nož, nego na savršeno tajmirani način u smislu tjelovježbe ili razvijanja fizičke spreme, intelektualnog razvoja, načitanosti, te razvijanja shvaćanja pojma života i to u nekršćanskim uvjetima, bez tzv. institucionalne religije u bilo kojem obliku. I naravno kako bi znali preživjeti u šumi uz jedan nož i pucati iz puške.
Nažalost, kako to i biva, biti drugačiji znači i biti loš, pogotovo na američkom kontinentu gdje su mnogima iznad svega domovina, religija i obitelj. Maknete prva dva pojma i imate onu pravu vrijednost, a to je obitelj, koju je toliko savršeno razvijao Ben u prirodnim uvjetima, onakvima kakvi bi trebali inače biti, ali, nažalost, izvan civilizacije (iako su odlazili u obližnje naselje po namirnice i novac koji bi dobili prodajom predmeta ručne izrade), zbog čega su ponekad i sama djeca bila depresivna i puna tjeskobe. Uostalom, zašto je netko čudan ako ne zna što su Coca Cola, Adidas i Nike. No, razlog njihovoj tjeskobi, prije svega, jest i nedostatak toplog majčinog zagrljaja i ljubavi.
Cijeli savršeni način života i nastojanje da djeca budu odgojena u najboljem mogućem obliku odjednom se počnu raspadati kada saznaju da se majka ubila. Otac preminule, kojeg glumi Frank Langella, ne želi očima vidjeti svoga zeta, pa mu doslovno naređuje da ne dođe na sprovod svoje životne suputnice, što ovaj odbija i kreće s djecom na misiju – ispunjenja svojih i majčinih/supruginih želja.
Odlaskom u civilizaciju mijenjaju se odnosi, ali i razmišljanja. Najgore je kada te vlastita djeca optužuju za uništenje njihovih života, a jedini izlazak iz svega je još gora bol, nezamisliva za svakog roditelja – napuštanje svoje djece, prepuštanje njihovih života drugima (baki i djedu).
Različite su želje roditelja te supruga i djece tragično preminule. Upravo iz tog razloga potonjima je zabranjen odlazak na posljednji ispraćaj njihove voljenje supruge i majke zbog čega dolazi do još većih trzavica. Trenutak kada je Ben shvatio da ne može više kontrolirati osjećaje i živote svoje djece jest kada je bio na samo nekoliko milimetara udaljen od još jednog tragičnog trenutka kojeg ne bi mogao psihički pretrpjeti, iako je već prvim gubitkom bio psihički nestabilna osoba.
Odlazi iz života svoje djece koja duboko u sebi ne žele biti daleko od svoje „jedine preostale“ drage osobe. U trenucima najveće slabosti i najgoreg psihičkog stanja Ben i njegovi Bodevan, Kielyr, Vespyr, Rellian, Zaja i Nai ipak uspiju završiti svoju misiju. Osim što su svi bili na vrhunskoj intelektualnoj razini, obožavali su i glazbu, pa je ključni trenutak filma oproštaj od majčine duše uz „Sweet Child of Mine“ što označuje i početak novog života, ovoga puta civiliziranog u okrutnom svijetu.
Ali svijet je manje okrutan kada su najmiliji oko tebe, otac, braća i sestre, baka i djed, koliko god bio „drugačiji“, koliko god bio „različit“ i koliko god izgledao „čudan“ ostatku svijeta. Oni koji su postali ljudi krenuli su na daleki put istraživanja ostatka svijeta, a oni koji su još samo djeca, nastavljaju svoje obrazovanje, na konvencionalan način, koliko god on njima bio čudan.
Stihovi Boba Dylana na kraju sve govore:
„They say everything can be replaced
They say every distance is not near
So I remember every face
Of every man who put me here
I see my light come shinin’
From the west down to the east
Any day now, any day now
I shall be released“