IZVJEŠĆE: U2 u Rimu – 2. dan: Nedjelja, prokleto savršena nedjelja!
“Zašto nam je trebalo 30 godina da sviramo ove pjesme koje imaju divne poruke”, pitao se Bono iz U2-a te divne nedjelje u Rimu, 16. srpnja 2017. godine.
Ovo pitanje postavio je i Edge-u, gitaristu benda, na što je ovaj rekao “Zato što nam je toliko trebalo da naučimo svirati te pjesme”. I doista, nešto je posebno u njima, nešto je posebno kod albuma “The Joshua Tree”, zbog čije su 30- obljetnice i odlučili krenuti na turneju. Ne kako bi time zaradili novac, nego podsjetili na možda i nešto najbolje od ove grupe, ali i naučili nove generacije o ovom, rekao bih podcijenjenom materijalu, barem kod mlađe publike kao što sam ja. 31. mi je godina, a 30. je godina ovog albuma, naravno da ne mogu govoriti o tome kako je bilo prvo slušanje ove ploče, kako je to zvučalo prije 30 godina, ali mogu reći kako danas toliko prokleto savršeno zvuči da mi je zaista žao što mi se ovaj album prije nije nalazio na konstantnom repeatu. Sami smo si krivi jer naravno da mnoge mlade generacije danas slušaju ono što im se nameće, pa tako i taj prvi dio albuma “The Joshua Tree” gdje se nalaze neki od najvećih hitova grupe općenito, a to su meni jedna od najdražih “Where The Streets Have No Name”, zatim “I Still Haven’t Found What I’m Looking For” i “With or Without You”. Vrhunske su to pjesme, bez rasprave, ali ono što se nalazi na samoj sredini i drugom dijelu albuma je razlog zašto su mnogi zavoljeli ovaj bend.
Žice na Edge-ovoj gitari su ove nedjelje bile napetije, bubnjevi Larryja Mullena Jr. su bili moćniji, bas Adama Claytona je “probijao” zvučnike, a glas Bono-a nikada nije bio bolji. Sve je savršeno bilo te večeri, poput emocija koje su bile neizbježne, ne samo zbog tekstova pjesama, nego i zbog poruka koje su odaslane i prije samog koncerta, kada smo ih mogli pročitati na velikom ekranu koji se protezao cijelom dužinom onog kraćeg kraka stadiona. Poruke mira, ravnopravnosti (spolnoj i bilo kojoj drugoj), antipolitičke poruke, baš kao i monolozi Bono-a između pjesama gdje se i sâm ispričao publici zbog podužih govora, ali je to jednostavno bilo jače od njega, što je publika ovacijama i podržala. U središtu pozornosti samog velikog ekrana bilo je Bezbožno stablo, odnosno “The Joshua Tree”, ali i Amerika za koju je rekao da nije samo država nego i ideja, a koja je danas, citiramo, sjebana.
Ujedno je i rekao kako U2 nije samo rock and roll bend, nego i opera bend, te podsjetio sebe i publiku kako je njegov otac bio ljubitelj opere, pogotovo talijanske zbog čega je Bono, kako je rekao, upoznao Italiju prije nego što je znao da je to uopće Italija. Neizbježne su bile i irske boje na velikom ekranu jer nikada ne smijemo zaboraviti odakle potječemo i koji su naši, odnosno, njihovi korijeni. Podsjetio je Bono i na one ljude koji zbog rata nisu ispunili svoje snove i zbog kojeg prokletstva su upropašteni mnogi životi, pa tako pratimo i priču djevojčice iz Sirije koja je htjela postati odvjetnica, ali ju je rat spriječio u tome. No nada je ipak tu. Djevojčica je tijekom izvedbe pjesme “Miss Sarajevo” žmirila cijelo vrijeme zato što nije mogla gledati tugu na ljudskim licima, ali je na kraju ipak otvorila oči čime se stvorila i prilika za boljim životom, onim slobodnim, bez patnje i mržnje, bez rata i loše politike, onim skladnim, punim ljubavi, mira i međusobnog poštovanja.
Kao i prve večeri, na veliku pozornicu na Stadio Olimpico u Rimu izašao je jedan od braće Gallagher iz grupe Oasis, onaj prgaviji – Noel, sa svojim High Flying Birdsima. No, ovoga puta je svu svoju prgavost prebacio na glazbu i stvaranje iste i tako dobro zvučao da je rasplesao i raspjevao, već tada, dosta ispunjen stadion (ukupno bilo 70 tisuća posjetitelja). Zvuči bolje od svog brata, definitivno, riječ je o, kao što sam već rekao, prgavom britanskom rock and rollu, ne onome kao što smo to naučili od bivšeg Oasisa. Zaista je riječ o ozbiljnom projektu koji je zaslužio puno veću pozornost. I dobio ju je u Rimu. Svakako, kao i prve večeri, izvedbe “Wonderwalla” i “Don’t Look Back In Anger” su izazvale opće oduševljenje. I koliko god mrzio onu prvu zbog toliko česte vrtnje na radio postajama, kada sam čuo desetke tisuća ljudi kako pjevaju iz petnih žela “you’re my wonderwall”, naježio sam se kao nikada do sada, čak je ovo preteklo moj do sada najemotivniji trenutak na nekom koncertu, a to je bio intro na nastupu AC/DC-a u Beogradu 2009. godine na “Black Ice” turneji.
Nije nešto pretjerano dugo trajalo predstavljanje Gallaghera, koji je pokazao zašto je jedna od najvažnijih osoba u britanskom rocku 90-ih godina, i njegovog pratećeg benda, taman onoliko da se pripremimo na ono što je uslijedilo, nastup legendarnih Iraca iz benda U2 koji su nešto sitno promijenili set listu od dana prije. Dakako, otvaranje je bilo isto, uz tu “prokletu nedjelju”, koja je ispala tako prokleto savršena. Za razliku od prvog koncerta izveli su “A Sort Of Homecoming” s albuma “The Unforgettable Fire” iz 1984. godine, a potom su prije izvođenja cijelog albuma “The Joshua Tree” rasturili u “Pride (In The Name of Love)”. Tijekom izvedbi pjesama albuma koristili su, kao što to inače i znaju, isječke iz nekih drugih pjesama, pa smo tako mogli čuti isječak iz pjesme “California (There Is No End To Love)” u “Where The Streets Have No Name” ili “Hallelujah” tijekom “Running To Stand Still”, a da ne govorimo o odavanju počasti jednom od najvećih glazbenika u povijesti, Davidu Bowieju, isječkom iz pjesme “Starman” tijekom izvedbe “Beautiful Day”.
Pjesme koje bih, pak, posebno izdvojio s albuma “The Joshua Tree”, a koje su najviše došle do mog srca izvedbom i riječima, su svakako “tamo gdje ulice nemaju svoje ime”, pjesma koja, ako niste znali, govori o Irskoj i podjelama u društvu, u odnosima bogat/siromašan, katolik/protestant itd., jer za svaku osobu, pogotovo u Belfastu, možemo znati koje je vjere, kakvog imovinskog stanja i kakvog vjerovanja samo po nazivu ulice u kojoj su živjele ili u kojoj žive; “Bullet The Blue Sky” koja je inspirirana posjetom Bono-a Nikaragvi i El Salvadoru gdje je svjedočio tome kako tamošnje stanovništvo živi nakon djelovanja američke vojske. Pjesma ima zarazni ritam i psihodelične gitarske dionice koje je Edge fantastično izveo na ovom koncertu. “Red Hill Mining Town” je još jedna od odličnih pjesama ovog albuma, a koja je bila vrlo važna bendu na ovoj turneji jer ju nikada do sada nisu izvodili, zbog zahtjevnog vokala, za kojeg je Bono rekao da ga je sada dobro istrenirao za razliku od vremena kada su snimali takve pjesme, koje je teško izvoditi. Pjesma ima divnu melodiju, ali i ponovno jednu zanimljivu poruku. Naime, govori o Nacionalnom sindikatu rudara i njihovom velikom štrajku 1984. godine u Velikoj Britaniji koji se protivio ukidanju neekonomičnih rudnika zbog čega bi mnogi ostali bez posla. Atmosfera “za naježit se” bila je pod izvedbom pjesme “Mothers of the Dissapeared” gdje su se na velikom ekranu prikazivale majke sa svijećama u rukama, a koje su izgubile svoje voljene.
Nije to bio jedini highlight večeri, naime, najveće ovacije publike dobio je bubnjar Larry Mullen Jr., koji se u jednom trenutku, ne mogu se sjetiti tijekom koje pjesme (možda “Beautiful Day”), okrenuo prema kameri koja se nalazila iza njegovih leđa i pokazao s osmijehom na licu poznatu gestikulaciju Talijana spojivši prste na rukama okrenuvši dlanove prema gore, te je potom nastavio svirati, a kamera se udaljila od njega kako bi se prikazao natpis na bijeloj majici – Italia.
Nakon izvedbe cijelog albuma “The Joshua Tree”, bend se povukao u backstage, a potom je 70 tisuća ljudi sjajnom atmosferom pozvalo ovu sjajnu četvorku na bis gdje su izveli odličan mini set, otvoren pjesmom “Miss Sarajevo”, nastavljen energičnim izvedbama “Beautiful Day”, “Elevation”, “Vertigo” i “Mysterious Ways” da bi na “Ultraviolet” s još jednog odličnog albuma “Achtung Baby” izveo jednu djevojku iz publike na pozornicu, malo koketirao s njom (na onaj njegov simpatičan način na koji padaju mnoge djevojke), snimao ju kamerom, a potom zamolio nju da snima njega, bend i publiku koja se nalazila u prvim redovima jer kako kaže pjesma – “baby, baby, baby, light my way”. Naravno da je djevojka bila uzbuđena, pogotovo zbog činjenice što je upoznala Bono-a, ali i zbog toga što je završila tijekom cijele pjesme na velikom ekranu na opće oduševljenje publike.
Kao i na većini koncerata tijekom turneje, ovaj potpuni glazbeni užitak završio je izvedbom pjesme “One” gdje je publika upalila svoje uređaje, podigla ih visoko u zrak i zajedno odaslala jasnu poruku cijelom svijetu kako smo svi zajedno jači od bilo čega i kako naša zajednička ljubav može pobijediti svako zlo. I sâm Bono je rekao kako je masovno udruživanje nešto čega se najviše boje političari, ali i podsjetio kako je to naziv njegove fondacije koja ima više od 8 milijuna članova diljem svijeta, samo u Italiji njih nekoliko stotina tisuća, a koji se bore protiv siromaštva i neimaštine te pokušavaju stati na kraj raznim bolestima, pogotovo u Africi.
I završeno je tako moje putovanje u Rim i još jedno glazbeno istraživanje benda U2, po drugi puta, odnosno prvi puta nakon Maksimira i povijesnog dana za Hrvatsku kada je ova grupa održala dva zaredom koncerta tijekom “360°” turneje. Iako je i taj koncert bio pun emocija, za ovo rimsko izdanje mogu reći da je nadvladalo ono premijerno hrvatsko, a čak su mi pripadnici neke starije generacije rekli kako je ovo bio puno bolji koncert čak i od onog legendarnog u Sarajevu na Koševu 1997. godine. To dovoljno govori. Meni je ovo bio najdraži koncert na kojem sam ikada bio. Divno iskustvo koje neću nikada zaboraviti. “Rome wasn’t built in a day”, pjevala bi Morcheeba, ali ova dva dana izgradila su u svakom posjetitelju nadu u bolji život, budućnost, ali i za jedan novi i bolji svijet.
Set lista
Sunday Bloody Sunday
New Year’s Day
A Sort Of Homecoming
Pride (In The Name Of Love)
Where The Streets Have No Name / California (There Is No End To Love) (isječak)
I Still Haven’t Found What I’m Looking For
With Or Without You
Bullet The Blue Sky
Running To Stand Still/Hallelujah (isječak)
Red Hill Mining Town
In God’s Country
Trip Through Your Wires
One Tree Hill
Exit/Wise Blood (isječak)/Eeny Meeny Miny Moe (isječak)
Mothers Of The Disappeared
Bis
Miss Sarajevo
Beautiful Day/Starman (isječak)
Elevation
Vertigo/Live Forever (isječak)
Miss You (isječak)/Mysterious Ways
Ultra Violet (Light My Way)
One/Hear Us Coming (isječak)
Foto: Nikola Knežević (privatni album)
