IZVJEŠĆE/FOTO: Pulski trubadur – “One Fine Day”
27. srpnja 2017.
Željko Mirković Miki (137 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Pulski trubadur – “One Fine Day”

U ono vrijeme kada je Sting objavio da će u sklopu turneje “Mercury Falling” doći u Hrvatsku u Pulu, nas nekoliko entuzijasta iz Slavonskog Broda odlučilo je ići na koncert.

Bila je 1997. i Slavonija je tada bila udaljenija od mora nego danas. Prijateljicu, koja je jedina imala auto, nagovarali smo i ovim argumentom – “idemo, tko zna kada će i hoće li on uopće doći ponovno u Hrvatsku”. Ostalo znate. On je, naravno, nekoliko puta došao i nastupio, i u Zagrebu i u Puli u raznoraznim kombinacijama, sa simfoničarima i s Edinom Karamazovim. Prijateljicu s početka priče uspjeli smo nagovoriti i gledali smo i slušali velikog “policajca” prije 20 godina.

Dva desetljeća poslije evo ga na istom mjestu u predivnom prostoru rimskog amfiteatra u kojem promovira novi album, na kojem je i odlična stvar nominirana za Oscara, “Empty Chair”, koju nažalost neće odsvirati.

Bio je dan i arena se još punila kada je na pozornicu izašlo Buđenje i korektno odradilo svojih pola sata. Gospodin Bakić, frontmen benda, kaže da je pitao Stinga koje grupe najviše mrzi, a ovaj je odgovorio – “predgrupe”.

Nakon kraće pauze eto nam i gospodina Sumnera mlađeg poput trubadura sa zelenom gitarom, stasom i glasom nalik ocu, a i pjesme mu stilski liče na očeve. Vrlo siguran, zavidnih vokalnih sposobnosti, kasnije će se Joe pridružiti bendu kao prateći vokal, a u pojedinim pjesmama svirat će i gitaru. Posebno su mi se svidjele reggae hitoidna “Two Sisters” i posljednja, lirska, “Jelly Bean” posvećena kćeri. I onda glavna zvijezda večeri.

Već od samog početka, naročito u “If I Ever Lose My Faith In You”, publika je oduševljena. Dvije gitare, otac i sin Miller, bubnjar Josh Freese, te fenomenalni Percy Cardona na harmonici, Sting na basu i još uvijek odličnog glasa, te dva vokala, bez puno priče vozili su više od sat i 40 minuta kroz stari i novi repertoar.

“Englishman In New York”, nažalost bez sola, “Every Little Thing She Does Is Magic” pa “She’s Too Good For Me” s krasnom međuigrom gitare i harmonike. Čarobni su bili i trenuci kada je odsvirana, tisućama mobitela osvijetljena, jedna od najljepših njegovih pjesama, “Fields Of Gold”, a slijedila je, kao da mi je pročitao misli, meni jedna od najdražih, “Shape Of My Heart”. U “One Fine Day” Joe Sumner se prihvatio ponovno gitare, a nakon toga slijedi jedan od najvećih hitova grupe Police – “Message In A Bottle”.

Nakon sat vremena i uz uvod i refren Bowiejeve “Ashes To Ashes” ide posveta onima koji su svoje prerano odsvirali – “50,000”. Nakon “Desert Rose”, uz solo Millera mlađeg, ide fantastična verzija “Roxanne” garnirana s “Ain’t No Sunshine When She’s Gone”. Prvi bis, nešto novog “I Can’t Stop Thinking About You” i nešto starog “Every Breath You Take”, drugi bis, coda, kraj – ista stvar kao i prije 20 godina, “Fragile”, koju Sting izvodi s gitarom, a prateći vokali su Međunarodni zbor pulskog amfiteatra.

Ovaj koncert bio mi je čvršći, rokerskiji i bazičniji od onog iz 1997., ali oba su mi na svoj način odlična. Inače, 26. srpnja rođendan je još jednog rock velikana Micka Jaggera, a susretu sa živahnim djedicom i njegovom neumornom ekipom radujem se prisjećajući se zagrebačkog nastupa na Hipodromu, koji je bio također prije gotovo dvadeset godina. Vidimo se u Spielbergu u Austriji u rujnu.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković