RECENZIJA: “Nebeska tema” – film o najvećem džentlmenu i šmekeru novog vala
12. srpnja 2019.
Boris Abramović (144 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: “Nebeska tema” – film o najvećem džentlmenu i šmekeru novog vala

Na ovogodišnjem 13. Vukovar Film Festivalu u konkurenciji glavnog programa dokumentarnih filmova prikazan je film “Nebeska tema”, priča o Vladi Divljanu, glazbenom velikanu novog vala, autoru, gitaristu i pjevaču beogradskog sastava VIS Idoli.

Teško mi je, moram priznati, bilo gledati ovaj film iz više razloga. Prvi je taj što je  razdoblje Vladinog aktivnog bavljenja glazbom bilo ujedno i moje razdoblje mladosti i odrastanja uz istu tu glazbu pa sam s te strane poprilično fanovski određen jer su mi ipak ti isti Idoli bili jedan od nezaobilaznih glazbenih stupova u formiranju glazbenog ukusa, a drugo i još možda i važnije je to što sam imao sreću i priliku Vladu i osobno upoznati i iz blizine vidjeti o kakvom čovjeku se radi. A radilo se o velikom čovjeku, čovjekom otvorene duše i srca s kojim je bilo beskrajno lijepo razgovarati. A kad se nađe zajednička tema kao što su na primjer bili Beatlesi, a obojica smo bili ekstremni fanovi, onda je stvarno znalo biti zanimljivo.

Nebesku temu je scenarist i redatelj Mladen Matičević zamislio i realizirao kao dugometražni dokumentarni film sa elementima igranog filma. Igrani dijelovi većinom se odigravaju u radijskoj emisiji nepostojeće radio stanice Starhill Radio gdje voditeljice ugošćuju ljude koji su bili dio Vladina života, ljude koji su ga poznavali i kojima je Vlada u životu nešto značio.

Kronološki tako na jedan zanimljiv način pratimo i Vladin život jer je na početku radijski gost beogradski glumac i redatelj Svetozar Cvetković koji se s Vladom povezao još dok su bili bebe u rodilištu, a kasnije je u filmu i Zdenko Kolar koji mu je glazbeni sudrug od ranog djetinjstva pa preko Idola do samoga kraja, Srđan Šaper, također suradnik iz Idola, pa Srđan Gojković Gile koji je osim što je u vrijeme Idola imao “konkurentski“ bend Električni orgazam također bio i jedan od čestih Vladinih kasnijih suradnika u post Idoli projektima, pa Bajaga, Žika Milenković, Koja, Siniša Škarica, Duca Marković i mnogi drugi.

S ove naše strane između ostalih gledamo Maxa Juričića, bivšeg gitarista Filma, benda koji je u to vrijeme s Idolima stvarao najveći kaos po koncertima širom zemlje i s kojim ih vežu i neke nezaboravne zajedničke turneje. Na Maxu se vidi da je još uvijek vidno potresen gubitkom prijatelja kojeg je volio i s kojim je često zajedno nastupao, a pred kraj Vladinog života imali su i jedan beskrajno simpatičan zajednički projekt Ljetno kino & Vlada Divljan s nekoliko prelijepih pjesama koje su sada ostale samo uspomene.

Još jednom ću ponoviti da mi je teško pisati o ovome filmu jer jednostavno ne mogu odvojiti sam film od samog Vlade. S jedne strane rekao bih nešto što se vidjelo u filmu, a s druge strane rekao bih sto stvari o Vladi Divljanu koje su možda već negdje i rečene, ali svakako bi ih trebalo reći ponovo.

Dio filma u kojemu se pojavljuje Vladina obitelj, supruga Dina i sinovi Stevan i Pavle, i trenuci iz njihovog privatnog života, dočeci Nove godine i neki zajednički trenuci izuzetno su intimni, a s druge strane u kontekstu događanja i poprilično su potresni. Džentlmen, gospodin i najveći šmeker novoga vala, “Lepi Vlada“, netko tko je svojevremeno bio “otrov“ za sve djevojke Beograda, Zagreba i bilo kojeg drugog grada smirio se nakon godina putešestvija po svijetu odavde preko Australije i nazad do Beča. I upravo scene u filmu u kojima se Vlada pojavljuje su i najbolje scene filma. Dokumenti su to nekog vremena kojega više nema, koje se više neće vratiti, ali kojega se moramo prisjećati, jer iako pjesma kaže “…nema života od sjećanja…“, ima života od sjećanja i moramo se svakako sjećati ovakvih lijepih stvari i ovakvih velikih ljudi.

Možda se nešto više patetičnih dijelova u igranim scenama moglo i izbjeći, ali u krajnjoj liniji niti od patetike ne treba bježati, a ponavljam opet da dokumentarni dijelovi filma u kojima se Vlada pojavljuje sâm ili s mnoštvom svojih glazbenih projekata svakako neutraliziraju te prepatetične trenutke.

Dobar opis Vlade Divljana u filmu daje i Darko Rundek koji kaže da nije u početku baš nešto doživljavao Idole, ali onda je nešto kasnije upoznao Vladu i dojam je bio potpuno drugačiji. Taj čovjek se jednostavno svojom pričom, svojim stavom i na kraju svojim zaraznim osmjehom svima uvlačio pod kožu.

Vlada i Boris

Film funkcionira na dvije razine, jedna koja prikazuje uspon i karijeru jednog velikog glazbenika i čovjeka, kako ga svi u filmu predstavljaju, a druga koja prikazuje tugu i prazninu nakon njegovog odlaska. Prva mi je draža, ali i druga je tu i ostat će tu, jer će i meni ovaj čovjek ostati u najljepšoj uspomeni zauvijek.

Vrlo moćan  završetak filma u kojemu Dušan (Stray Dogg) Strajnić na jedan vrlo osoban i sugestivan način uz klavirsku pranju Aleksanda Šandorova izvodi naslovnu temu filma stavlja krajnju točku na i, te izvodi nas iz kina sjetne u mislima i sjećanjima.

Bez obzira što bi ovo trebala biti neka recenzija ovoga filma i što bi ta recenzija trebala na kraju dobiti i neku ocjenu, ova to ovoga puta neće dobiti. Razloge sam vjerojatno već i rekao, nisam naročito objektivan što se tiče ovoga čovjeka o kojemu ovaj film govori pa ne bi bilo ni u redu da ocjenjujem.

“Nebeska tema” i Mladen Matičević dobili su posebno priznanje na 13. Vukovar Film Festivalu, a u svakom slučaju preporuka svima je da pogledaju ovaj film, da povremeno slušaju glazbu ovoga čovjeka i da povremeno žive od sjećanja.