Izvanredna Alicia Vikander u odličnom filmu o ljubavi i umjetnosti ukrašena pričom o prelijepom cvijetu po kojem je Nizozemska oduvijek poznata.
“Dadoše mene mladu za stara,
Dadoše mene starcu zbog para.
Da mu ja mlada kuću redujem,
Da mu ja sijedu bradu milujem…”
Poznata situacija i s ovih prostora, ali i s drugih gdje su mlade cure odlazile za imućniju gospodu e da bi im služile u i oko kuće, da bi im osigurale nasljednika za imetak ili posao koji mu (im) je taj imetak osigurao. Da bi im bile ukras ili privjesak u društvu isto tako imućne gospode s kojima su poslovno i/ili prijateljski drugovali. Sophia (grčki: mudrica) udaje se, tako, za ocvaloga Cornelisa s kojim živi i pokušava dobiti dijete. Stari gospar često izbiva iz kuće (poslom i zadovoljstvom), ali stiže i obaviti bračne dužnosti, a usput vuče i neke poteze uobičajene za ono vrijeme (17. stoljeće) i za Nizozemsku tada – naručuje portret svoje (za sada krnje) obitelji. I tu na scenu stupa siromašni, ali zgođušni (svaka sličnost s Leonardom Di Caprijom je, vjerujem, namjerna) umjetnik Jan Van Loos koji se zaljubljuje u mladicu i daje joj ono što joj suprug ne može. Strast ili ljubav? Ili jedno i drugo? Otkrijte sami. Sredstvo kojim će učvrstiti svoju već ionako nevjerojatno čvrstu vezu je, dakako, novac. A do novca se u ono vrijeme moglo stići i na sljedeći način. Kupiš neuglednu lukovicu uglednoga cvijeta (tulipana) i mešetariš njom(ili njima, lukovicama) na “burzi”, zaradiš za život svoj i svoje dragane. Jer, ne živi čovjek samo o kruhu, već se valja i dobro obući, jesti, zabaviti se, a zaljubljenost ne traje vječno.
Dakle, upetljane su, po dobrom starom običaju (koji je preživio do danas) crkvene strukture, pijani prijatelj glavnog junaka i mnogi drugi koji će ovu priču dovesti do (netko bi rekao) logičnoga kraja. Solidan zaplet, edukacijska potka filma, vječna pitanja ljubavi i umjetnosti isprepleteni su u radu Justina Chadwicha koji se već bavio povijesnim temama (“The Other Boleyn Girl” ili “Mandela: Long Walk To Freedom”). Kad tome dodamo odlične glumačke izvedbe dobivamo i više nego solidnu freskicu ili isječak iz života nizozemskoga građanstva od prije tristotinjak i više godina.
Judi Dench, kao i obično, na vrlo visokoj razini, utjelovljuje predstojnicu samostana u čijem se vrtu uzgajaju dragocjene biljke koje mogu donijeti bogatstvo (ili propast); mladi Dane De Haan glumi slikara koji s iskustvom bezvremenske ljubavi odrasta i kao umjetnik i kao čovjek (još bih jednom istaknuo veeeeliku sličnost s Di Caprijom iz mlađih dana); Cara Delevingne u maloj ulozi prostitutke bolja je nego u filmovima gdje je igrala glavne uloge, a posebna je priča Zach Galifianakis (ne samo uloga Gerrita, već i fenomenalan nastup u “Birdmanu” pred koju godinu govore u prilog tomu da se snalazi u žanrovski raznolikim projektima). I za kraj veliki Christoph Waltz, austrijsko- njemački mag koji je za svoju glumu nagrađen dvama Oscarima).
Pijedestal u svakom slučaju pripada čudesnoj, nevjerojatnoj Aliciji Vikander. U svojoj bogatoj karijeri (a tek će sljedeće godine navršiti trideset) imala je niz nezaboravnih uloga, ali Sophia je nešto posebno. Usporedio bih je (bez pretjerivanja) s velikim skandinavskim divama poput Grete Garbo ili Ingrid Bergman. Lice i tijelo pokazuju sve mijene koje prolazi mlada djevojka da bi postala ženom i na kraju, proživljavajući katarzu, otišla u… Ne, neću spoilati. Pogledajte film. Jedna od najboljih glumica današnjice. Nadam se da će i dalje birati zanimljive projekte kao i do sada. Sjetimo se filmova The Danish Girl” i “Ex Machina”.
Foto: Movie Screenshot