Priča o neobičnom prijateljstvu između engleske kraljice Victorije i indijskog službenika Abdula nastala je prema predlošku koji potpisuje Shrabani Basu…
Još je veliki Muhammad Ali (alias Cassius Clay) davno rekao: “Prijateljstvo nije nešto što učiš u školi. Međutim, ukoliko nisi naučio što prijateljstvo znači, onda stvarno ništa nisi naučio.” Puno nas toga uči film odličnoga engleskoga redatelja Stephena Frearsa koji nas je oduševljavao svojim radovima poput “High Fidelty” (po romanu Nicka Hornbyja), “Dirty Pretty Things” (izvrsna uloga Audrey Tautou), “Philomena” (bolna tema oduzimanja djece majkama u Irskoj), “Dangerous Liaisons” (klasični literaturni komad u kojem briljiraju John Malkovich i Glenn Close) ili npr “My Beautiful Laundrette” (prema Kureishijevu romanu).
Život nije (samo) borba za puko preživljavanje ili, pak, (što misle arisokrati, ali ne samo oni) laktarenje i uspon na društvenoj ili nekoj drugoj ljestvici. Svrha postojanja je naći smisao u besmislu, u svakodnevnoj uzaludnoj borbi za probitak (najviše svoj). Svrha života je, kaže glavni lik Abdul (utjelovljuje ga Ali Fazal) služenje drugome i prijateljstvo koje dolazi i razvija se i neočekivano, mimo pravila društvenih slojeva i općeprihvaćenih okoštalih normi i formi, prijateljstvo koje daje više nego što uzima; vrlo slično, usudio bih se reći, ljubavi.
U poznim godinama, u zimu svojega života, najdugovječniji vladar u povijesti, kraljica Victoria igrom slučaja susreće indijskog službenika Abdula koji će joj, usprkos njenom velikom iskustvu, otvoriti neke nove vidike i učiniti joj te posljednje godine sretnijima. Da, sretnijima. Da, teško je u to povjerovati, jer često i u važnijim životnim pitanjima (a možda najčešće u njima) robujemo predrasudama ne želeći se upuštati u nešto novo i (često se zna ispostaviti) ono što će nas oplemeniti i učiniti boljim.
Judi Dench je izvanredna i, svakako, bolja kraljica od kraljice (za ulogu u, također, njegovom filmu “The Queen” Helen Mirren ovjenčana je Oscarom). Već sam ranije spomenuo velike ženske uloge u Frearsovim filmovima – Tautou, Dench (i u “Philomeni” i u “Victoriji…”), Close i nezaboravna Meryl Streep u “Florence Foster Jenkins”(nominacija za Oscara).
Spletke, politički, gospodarski i ini odnosi između zemalja Carstva, vjerska nerazumijevanja, klasni jaz istkani su fino i precizno. Ugodno je gledati duge kadrove, slušati dobre dijaloge i jednostavno uživati u klasičnom filmu, a ne u proširenim nabrijanim spotovskim papazjanijama kojih je veliki ekran danas (pre)pun.
Vratit ću se na početak priče o ovoj neobičnoj priči i neobičnom prijateljstvu i parafrazirat ću velikog boksačkoga prvaka Alija. Scenografska i kostimografska rekonstrukcija lepršava je poput leptira, a teške političke, vjerske i općeljudske teme ubadaju poput pčele. Kad smo već kod vrijednih letećih bića, metaforički ću i završiti. Ovo “zujanje” donijelo je dosta meda. Ali i pelina.