“Posljednji, ali ne i najmanje važan”, rečenica je koju možemo upotrijebiti za Chaos Addict iz Slavonskog Broda, kada tome pridodamo činjenicu da su najsvježiji primjer metal benda u Hrvatskoj s prvim studijskim izdanjem nakon sedam godina djelovanja.
Zašto se toliko dugo čekalo? Odgovori osobne prirode zapravo su u manjini. Otežavajuće okolnosti žanra kojeg obilježavaju hrapave vokalne dionice i žestoki gitarski riffovi vrlo lako se ogledaju iz mizernog udjela na velikim festivalima u regiji, slabe zastupljenosti u TV i radijskom programu te nedostatka inicijative i entuzijazma onih koji su u poziciji približiti kvalitetan metal široj publici, dok ista ta publika sve više vodi računa o trendovskoj uvjetovanosti. Iza demotivirajuće situacije kriju se, još uvijek, postojani mladi i inteligentni ljudi s izborom metala kao glazbenog poziva. Možda ga neće zdušno braniti u beskrajnim raspravama na Facebooku, koliko će šutjeti, raditi, ulagati u znanje i opremu, ciljati na izvrsnost te ponuditi ugodna iznenađenja. Jedni od takvih su Chaos Addict.
Dečki iz benda su u prvim godinama djelovanja vatreno iskustvo i kontakte odlučili prikupljati kao Megadeth cover band, s više od 30 regionalnih nastupa u tom periodu, potom su lagano ubacivali autorske stvari te na kraju postali punokrvni autorski bend, s tek par poznatih obrada po želji publike. Grupa je od svog osnutka promijenila vokala i bubnjara, da bi danas postava, bar na albumu, glasila ovako: Zoran Mišić na vokalu, Vladimir Jevicki na solo gitari, Ivan Matković na ritam gitari, Endi Colić na basu i Tomislav Marić za bubnjevima.
Materijal je snimljen u poznatom studiju Megaphone u Rijeci, pod palicom Davora “Pinkyja” Tomića u svim oblastima, od recording inženjeringa do masteringa. To ujedno znači da su članovi benda morali putovati 350 km kako bi zakoračili u studio, izuzev bubnjara Tomislava koji živi nešto bliže, u Zagrebu. Prvi studio update objavljen je u ljeto 2014. godine. Koliko se putovanja dogodilo u međuvremenu i koliko je sve skupa iziskivalo troškova, ne želimo ni pomisliti. I na kraju najskuplja “čestitka” – Zoran je zbog posla preselio u Njemačku. Srećom, ispunio je sve vokalne obveze prije puta.
Prije analize valja reći i koju riječ o omotu. Za oku ugodan, triphoperski dizajn zaslužan je kreativni član benda Tomislav.
Već nakon prve dvije minute otvarajuće “Reason” dojam glasi: “Dovoljno je, nemam što više poslušati. Ovo je odlično!”. Kako i sam naziv pjesme sugerira, žestoka slavonska ekipa instanto je ponudila razlog zašto su prisutni na sceni i što nam žele ponuditi odnosno poručiti. Kad čujete što tek slijedi, shvatite da je grijeh donositi zaključke u ovom trenutku. A donose nam rekapitulaciju thrasha s primjesama heavy metala, uz znalačko primirivanje tempa u groove metal zoni, pri tome ne susprežući pred progresivnim instrumentalnim putovanjima obučenima u aranžersko bogatstvo.
“Solitude” nakon žestokog uvoda prelazi u ritam koji me podsjetio na Slipknot, a vokali su ovdje nešto posebno jer je suradnja ostvarena s Björnom Stridom, poznatijem kao “Speed” iz grupe Soilwork. Ovo mi je definitivno jedna od dražih pjesama albuma.
Razina žestine se diže u naslovnoj “Sacrament of Hope”, kojom još jednom dokazuju zašto imaju jedan od uvjerljivo najboljih metal albuma u regiji. Kod Chaos Addicta nema samo pukog udaranja po žicama i bubnjevima i bezrazložnog deranja vokala. Ovo su dečki koji ozbiljno shvaćaju glazbu i znaju svoj posao.
Slijedi jedna od rijetkih balada, “Dead Promises”, koja me vraća u vrijeme jedne od najboljih metal balada svih vremena, “The Unforgiven”. Ne uspoređujem zvuk i pjesme, nego samo napominjem kako cijenim kada metalci uspore i naprave nešto ovakvog tipa za što bi se moglo zaključiti da je jedan od boljih dijelova albuma. Vladimir Jevicki pokazuje svoje gitarsko umijeće odličnom solažom, a Zoki nas osvaja svojim posebnim glasom na razini koju može jedino dosegnuti Dino Jelusić, a o njemu nešto kasnije.
Da sada ne opisujem svaku pjesmu zasebno, album se nastavlja pjesmama “Remembrance” i “Ignorance Faded” koja mi je također odlično sjela, pogotovo zbog svoje melodičnosti, ali i razarajućih bubnjarskih dionica.
Nakon toga ide “Beyond The Faith” za koju imam samo riječi hvale, pogotovo vokalno gdje mislim da Zoran Mišić dolazi do svojeg maksimuma. A taj maksimum zvuči dosta impresivno.
Potom dolazimo i do “I Will Remember” gdje su ugostili još jednog vokala. I tu kreće suradnja s Dinom Jelusićem, definitivno najboljim hrvatskim metal glasom s inozemnom karijerom (trenutno se nalazi na američkoj turneji s Trans-Siberian Orchestra). Ovo je još jedna balada, ako je tako možemo nazvati, 6 i pol minutna gitarska rapsodija koja nakon uvoda prelazi u laganu i jedva čujnu delay echo gitaru preko koje kreće predivan Dinin vokal. Priključuju se polako gitare, a onda i drugi vokal. Kao što rekoh već, ova dva glasa su identično impresivna te savršeno pašu, pogotovo za ovakvu baladu. Eh, kad bi Zoki imao više vremena te surađivao još više s Dinom, kakva bi to tek vokalna rapsodija bila. Djelić takve idile čujemo pri kraju pjesme. Inače, u originalu ovu pjesmu izvodi grupa Toto, čime su odali poštovanje bendu čiji su veliki obožavatelji. Hrabar potez, moram priznati.
Album završava moćno pjesmom “Everlasting Misery”, a kojom uspješno zaokružuju cijelu priču Sakramenta nade.
Chaos Addict nisu više metal nada, oni su ozbiljni predstavnici hrvatske metal scene, čak i pri samom vrhu te će ih teško netko moći skinuti s tog mjesta. Užitak je za slušati i ljubiteljima i neljubiteljima metala. Nadam se da nećemo čekati dugo na drugi kao što smo za prvi album.
Autori: Zorislav Knežević, Nikola Knežević