Riječani My Buddy Moose uvijek su bili u samom vrhu hrvatske alternativne rock scene, a novim studijskim albumom “IV” samo su još jednom dokazali tu tvrdnju.
Ovo je jedan od onih bendova na koje moramo biti iznimno ponosni jer su stvorili zvuk kakav se rijetko čuje, a kombinacija je to rocka, countryja, surfa, americane, psihodelije i drugih žanrova koji zvukom podsjećaju na najbolja američka glazbena vremena. Sjedneš u neki Lincoln cabrio, pustiš ovaj album i voziš se bespućima prekrasnih krajolika države Nevade.
Ovakve gitarske riffove rijetko čuješ u hrvatskoj glazbi, a ova savršena playlista od 10 pjesama ostat će vam u glavi jedno dulje vrijeme. Ne samo da je glazba odlična nego i vokal Luke Benčića i taj cool izgovor engleskog jezika. Kod njih možete čuti i određeni duh 60-ih godina koji se genijalno uklopio u modernu produkciju. A kada govorimo o zvuku, sve pjesme su snimane u studiju G.I.S. u Kastvu pod budnim uhom Mateja Zeca. Miks albuma radio je američki glazbenik i producent Matthew Emerson Brown, a masteringom se pozabavio Levi Seitz iz Black Belt Mastering studija u Seattleu. Nevjerojatno je kako neki materijali posebno dobro zvuče kada dobiju tu jednu američku notu ili britansku, ako se miks i mastering radi na britanskom otočju. Naravno, ne podcjenjujem hrvatske majstore zvuka, ali ono što dobiješ iz ruku nekog američkog ili britanskog producenta ima jedan poseban touch. Otuda i naslov da je riječ o američkom bendu iz Hrvatske jer uistinu zvuče kao da si došao na neku gažu u američki birc i počinje sa svirkom neki bend imena My Buddy Moose. Eto, čak i ime ima nešto američko u sebi.
I kad su žestoki i kad su romantični, izvrsni su. Teško je izdvojiti neku pjesmu koja je iznad ostalih, to može biti i uvodna “Wilderness Years”, može biti psihodelična “My People” ili 8 i pol minutna “Death Row” s usnom harmonikom koja će vam stvarati trnce u tijelu. U pjesmi “Waiting” ostvarili su suradnju s beogradskom kantautoricom Ivanom Smolović koja je doprinijela pjesmi svojim zavodljivim vokalom. Odlična mi je i “Second Best” koja me u određenom smislu podsjeća na glazbu meni jednog od najdražih gitarista, Jacka Whitea.
Nemam apsolutno ni jednu zamjerku za ovaj album, samo su nam dečki još više zakomplicirali situaciju na top listi najboljih albuma godine. Bit će teško odlučiti se za najbolji jer svatko je na svoj način i sa svojim zvukom došao do uha kritike i slušatelja. Lijepo je za čuti i vidjeti da Rijeka uvijek ima posebno zanimljive glazbenika, jedina šteta što moraju doći do Zagreba da ih se bolje čuje i na tome još treba poraditi. Ali maknimo to u stranu. Ovdje je riječ o jednom od najboljih domaćih albuma godine, a utjecaj Amerike na njihovu glazbu nije otrcan, dosadan i jednoličan. Nekada se bendovi i glazbenici previše koncentriraju na svjetski zvuk te se zagube u pokušaju i unište i ono dobro što su imali, ali My Buddy Moose su nešto sasvim drugo.
Imaju briljantan zvuk kojeg treba širiti po cijelom kontinentu baš onako kako su se oni širili u kvaliteti svih ovih godina. Mislim da su definitivno spremni za takav poduhvat i samo je pitanje vremena kada će se to i dogoditi. Ovim albumom bi mogli dobiti hrpu novih obožavatelja i izaći iz određenih okvira koji su ih sprječavali u tome da postanu planetarno popularni. Zaslužili su biti u vrhu, ne samo u Hrvatskoj, nego i puno šire, baš kao što je to pošlo za rukom The Bambi Molestersima.