“Blues From Hell” ili da odmah na početku istaknem – blues po mojoj mjeri. Slovenski blues rockeri Stray Train idu ravno po najboljim blues tračnicama i zauzimaju jedan vrlo važan kolosijek na regionalnoj glazbenoj sceni. Dopustite mi da pojasnim.
Zvuk im je na tragu pravog teksaškog blues rocka kakvog već desetljećima serviraju ZZ Top i druga snažna imena preko bare. Zvuče kao na savršenoj vožnji nekim opakim chopperom po pustinjskim cestama. Ispred tebe je samo beskrajna cesta, a u slušalicama vrhunski blues/rock.
A sada kad sam donekle opisao njihov zvuk, da posvetim nekoliko rečenica i novom studijskom albumu ovih Slovenaca koji se zove “Blues From Hell – The Legend Of The Courageous Five” ili u prijevodu “Blues iz pakla – legenda hrabre petorice”. Taj blues se okreće oko Bobana Milunovića koji je jedan od gitarista, ali i dugogodišnji glazbenik poznat po radu s raznim bendovima, te organizator naveliko poznatog MetalDays festivala u Sloveniji. Osim njega u bendu su Luka Lamut za mikrofonom, Niko Jug za basom, Jure Golobič za solo gitarom i Viktor Ivanović za bubnjevima. Osnovani su 2015. godine i iza sebe imaju brojne klupske nastupe, prvo kao cover bend, a potom i kao autorski sastav. Rezultat rada na autorskim pjesmama je album prvijenac “Just ’cause you got the monkey off your back doesn’t mean the circus has left town”. Nije li to najduži naziv nekog albuma koji ste čuli u zadnje vrijeme?! Nakon što je album dobio vrlo dobre ocjene kritike, ubrzo su sjeli u studio i počeli spremati njegovog nasljednika, a gdje ćeš bolje od “bluesa iz pakla”.
Uvodnom pjesmom “Electrified” žele naglasiti da su opasno naelektrizirani i spremni dostaviti opaki blues/rock. Ono što moram odmah na početku primijetiti je ta sjajna vibra koju uspješno odašilju. Eventualno bi se moglo poraditi na boljem izgovoru engleskog jezika, ali čak mi ni to nije previše zasmetalo. Ako nešto obožavam u rock and rollu, onda su to gitarske solaže kojih ovdje uopće ne nedostaje. Golobič ih odlično osmišlja i realizira, ako naravno samo on radi na solažama, a tu informaciju, nažalost, nemam.
Druga pjesma albuma, “Heading For The Sun” me baš podsjetila na žestoke pjesme ZZ Topa, zbog čega sam ih s njima i usporedio, a riječ je o aktualnom singlu za koji je snimljen i odlični videospot pod redateljskom palicom Marcelle Zanki. Pogledajte spot jer govori baš o onom motorističkom opisu s početka priče. Lijepo je za čuti kako pjesma nije samo puka rokačina nego se nakon žestokog ritma smiruje, šalje psihodelične vibracije, a potom završava baš onako kako je i počela, ludo i nezaboravno. I nije jedina na albumu.
Žestina se nastavlja na “Days Gone” sa zaraznim wah-wah gitarskim dionicama i novim genijalnim solom. “Emona” je nešto “laganijeg” ritma, ali opet pamtljivog riffa. Inače, cijeli album je bogat vrhunskim riffovima koji se lako implementiraju u pamćenje i ostaju tamo jedno vrijeme. A da ne govorim o pjesmi “Mad Machine” gdje kombiniraju žestoke gitare i “clap your hands” sample uz zanimljivi vokalni efekt. Trebam li spominjati solažu?!
Vrijeme je i za “blues iz pakla”, naslovnu pjesmu albuma koja mi nije toliko dobro sjela zbog činjenice da ima više bluesa u sebi nego one divne doze teškog blues/rocka iz prijašnjih pjesama. Ali su to iznimno dobro uspasali. Iako mi se činilo da s “House Of Cards” dobivamo i prvu baladu albuma s fantastičnim gitarsko-vokalnim uvodom, prekidaju je snažni bubnjevi, koji su sveprisutni na cijelom albumu, te kreće nova heavy doza zbog koje rock and roll poteče svim venama u tijelu.
No, ipak smo dobili prvu baladu taman na polovici albuma, da se malo odmorimo, smirimo i pripremimo za nastavak. “Love Is Just A Breath Away” je vrlo lijepo i vokalno i glazbeno odrađena, a ozbiljni tekst dokazuje da ovdje nije riječ o nekom “hillbilly” bendu iz Slovenije, štoviše, ovim izdanjem su potvrdili da naši susjedi imaju itekako što za reći po pitanju kvalitetnog rock and rolla. Imaju i tu određenu razinu svježine u svojem zvuku koja će vas zakovati za fotelju ili pak podići iz nje. Znate na što mislim?!
Vraćamo se žešćem zvuku s pjesmama “My Baby’s Ride” i odličnom “Give It Away” s još jednom opasnom solažom i antipolitičkom porukom. Predzadnja “No Easy” je nešto komercijalnijeg zvuka, ali ništa manje žestokog od ostalih pjesama. Album zatvaraju poluakustično-poluelektrično uz “Miracle” i poručuju:
“It’s crazy how it ends, just you and me…”
I kreće blues ludnica uz genijalni finger slider na gitari.
Produkcija albuma je na iznimno visokoj razini i to moram posebno istaknuti, a i cijeli bend zvuči kao jedna prava cjelina što i sami znaju istaknuti da su kroz ovo malo godina djelovanja postali dobri prijatelji. Upravo tu kemiju, ističu, uspješno prenose na glazbu. I bolji zaključak od ovog ne treba. Žestoki i čisti rock, bez muljanja i previše efekata, sirovo i ukusno.
Bravo Slovenci, uvijek ste imali nešto posebno na glazbenoj sceni. Ovoga puta to su Stray Train i neka idu samo ravno tom tračnicom jer brzina koju sada postižu je dosta visoka i teško će ih netko moći zaustaviti ili izbaciti iz vlastitog rock and roll kolosijeka.
Foto: Nika Brunet