Dugo sam čekao na četvrti studijski album jedne od najboljih pjevačica današnjice, Britanke Palome Faith. S nestrpljenjem sam iščekivao nove pjesme, a nastavno na ono što je do sada uspješno radila i zaslužila mnoge nagrade i priznanja.
U pitanju je uradak na kojem je napravila jedan glazbeni zaokret, ali i tražila sebe u raznim životnim situacijama koje se možda mogu opisati kao ljubav i aktivizam. Teško je govoriti i o jednome i o drugome te je potrebno dosta hrabrosti, no Paloma je odlučila napraviti korak naprijed, a je li uspjela pročitajte u nastavku.
Album otvara monolog poznatog glumca Samuela L. Jacksona koji govori o evoluciji čovjeka i našoj mogućnosti da promijenimo svijet, a vrijeme da se to učini je upravo sada. Vrlo emotivan početak nakon kojeg slušamo također emotivnu pjesmu „The Architect“ u kojoj Paloma govori o neuzvraćenoj ljubavi pri čemu izbacuje sve adute svojeg besprijekornog vokala. „Oprostiti, ali ne i zaboraviti“, kaže pjesma, a što se može referirati i na naše živote u kojima često doživljavamo odbijanje, emocionalno ili ljudsko, iako smo se vraški potrudili da se to ne dogodi. Isto se može odnositi i na taj aktivistički dio albuma, odnosno na svijet politike, terorizma, korupcije…za sve je zaslužan Arhitekt.
Logičan slijed je pjesma „Guilty“ koja govori o obrnutom slučaju, te je ovoga puta iznevjerio interpret, prvo lice koje je pretvorilo slatku ljubav u otrov.
„I should’ve known that I could not go on here without you
Instead of walking away, know that I’ll feel terrified
I know I was wrong, now I’m hurting myself, I wish I knew
Please, take me back, I don’t wanna believe this goodbye, oh“
Došli smo do kraja ovog prvog dijela albuma, koji je u stilu Amy Winehouse, sa sjajnom vokalnom interpretacijom, ali i velikom boli, ljubavnom i ljudskom. Nastavak ovog studijskog uratka je više u modernom pop zvuku, a otvara ga pjesma „Cry Baby“. Nekada je u životu potrebno sve negativno izbaciti iz sebe, a to se može na dva načina, razgovorom ili plakanjem. Ovaj drugi izbor je nekada iznimno potreban, ali i neizbježan. Plakanje nije sramota i ne trebaju se skrivati suze, stoga ako se nađete u situaciji da se puno toga lošega nakupilo u vašem životu i imate osjećaj da bi mogli zaplakati, ali ne želite ugroziti vašu muškost ili hrabrost, ipak učinite to, pustite suze, vidjet ćete, bit će vam lakše nakon toga.
Ovaj album obilježava i jedna vokalna suradnja i to s Johnom Legendom čiji inače nisam veliki obožavatelj, ali ovdje dosta lijepo zvuče zajedno. Riječ je o pjesmi “I’ll Be Gentle” i doista su njihovi glasovi nježni, ali i snažni te mogu kroz njih izraziti razna emocionalna stanja.
Kako je sve započeo Samuel L. Jackson, tako u sredini albuma čujemo kratko političkog aktivistu Owena Jonesa s naslovom “Politics of Hope” i ne znam što je htjela Paloma time pokazati ili dokazati, iako je izjavila kako album govori o klimatskim promjenama iz perspektive majke prirode. To mi nije do kraja jasno i mislim da joj to nije bio nekakav dobar potez. Malo previše perspektivno, a dobili smo ipak manje od toga. Nakon Owena čujemo pjesmu “Surrender” koja se emotivno odnosi na život beskućnika, te se na neki način mogla dobro povezati s aktivističim govorom, ali nažalost između toga je ipak stavila pjesmu “Kings and Queens” tako da ništa od ovog stapanja. “Warrior” je slična kao “Surrender” pa tu nemam ništa za dodati.
Album polako ubrzava ritam pa čujemo nekakav funky/pop zvuk u “Til I’m Done”. Dosta je glazbeno šarolik album, što mi se ne sviđa i volio bih da se više odlučila na što će ciljati, soul i jazz kakav smo voljeli kod pokojne Amy, ili nekakav moderni pop kojeg ima u rijekama na svjetskoj glazbenoj sceni, bez obzira na njezin jedinstveni vokal. Zato je “Til I’m Done” tipična pop pjesma današnjeg vremena, neki za nju kažu da je najbolji dio “Arhitekta”, ali se s tim ne bih složio. Nije nešto što već nismo čuli. Ajde da je riječ o suradnji sa Sigmom ili nekim drugim DJ-ima i producentima pa bih onda to i prihvatio, ali mislim da je Paloma puno kvalitetnija da troši energiju na ovakve pjesme.
Dobru vibru ima pjesma “Lost nad Lonely” s vrlo dobrim minimalističkim gitarskim pristupom, a nakon koje slijedi ne baš previše zanimljiva “Still Around”. Ponovno se Paloma vraća na aktivizam, na “Pawns” govore Baby N’Sola, Janelle Martin i Naomi Miller, a potom u pjesmi “WW3” naravno naglašava kako je 3. Svjetski rat već tu i kako je teško gledati kroz suze u oblake i misliti na sve bombe koje padaju kada nitko ne gleda, a što je najgore mnogi ih i ne čuju.
“Over and over, we keep repeating
Frozen in history, time stands still
Over and over, this is a nightmare
Nobody’s listening
Kill, kill, kill”
Totalno nepotrebno i nešto na što obožavatelji nisu navikli. Ako svi osjetimo probleme u raznim političkim sustavima, ne moramo svi o tome govoriti i pjevati. Nije to za svakoga.
Standardni dio albuma zatvara ljubavna “Love Me As I Am”, dok na deluxe izdanju možemo čuti još nekoliko pjesama, među njima i jednu od najzanimljivijih na albumu, “Power to the Peaceful” gdje se brass sekcija genijalno uklopila u moderni pop zvuk. Druga i treća, “Tonight’s Not the Only Nigh” i “My Body” su nebitne, a cijeli “Arhitekt” zatvara “Price of Fame” koja glazbeno paše uz sâm početak albuma. To je smjer u kojem bi Paloma trebala ići, a koji je na tragu onoga što je radila na početku karijere.
Želim vidjeti i čuti Palomu tamo odakle je i počela, iz lokalnog puba. Želim ju slušati bez previše kompliciranja, kombiniranja i nekakvog aktivizma. Ovo treće sa sobom nosi i neku težinu, ali nije to za ovakve slatke djevojke predivnoga glasa. Pustite aktivizam Bruceu Springsteenu, Bobu Dylanu, Joan Baez, Fatheru Johnu Mistyju, Prophets of Rageu, M.I.A., Princezi Nokiji i ostalima.
Lijepo je otvorila album, pa ga zakomplicirala i zalutala u neke glazbene smjerove o kojima nije trebala ni razmišljati. Očito je da se zagubila tražeći sebe, no vidjet ćemo što će biti sa sljedećim albumima. Nesumnjivo je riječ o jednom od najvećih ženskih vokala današnjice i lijepo je za čuti da netko uspije popuniti one praznine koje su se stvorile odlaskom Amy Winehouse. Stalno ju spominjem, ali iz razloga što je Paloma na putu da postane nova Amy, samo treba smanjiti glazbeno lutanje i odlučiti se za ono što joj najbolje stoji, pravu klupsku jazz/soul/R&B glazbu uz nekakav big ili manje big band.