Grupa Lika Kolorado će u petak, 9. ožujka i koncertno promovirati album prvijenac „Smiješ zaurlat“ koji je objavljen za Aquarius Records.
Stvari su se lijepo posložile, prvo su sudjelovali i pobijedili na HGF demo festivalu, a zatim i vrlo brzo izbacili studijski uradak koji polako dolazi do publike i priča priču koju bend kuje od početka 2017. godine. S frontmenom, pjevačem i tekstopiscem benda, poznatim glumcem Filipom Riđičkim razgovaram po prvi put nakon HGF demo festivala.
Album prvijenac je vani i već sada dobiva dobre ocjene, odnosno relativno dobre ocjene…
“Nitko nije u potpunosti oduševljen, ali se svi slažu da je dobar.”
Koliko je trajao proces snimanja albuma, odnosno razdoblje od kada ste bili demo bend do trenutka kada više nemate taj prefiks?
“Krenuli smo 2017. godine, mada smo se Vanja Senčar i ja počeli baviti glazbom 2016. godine. Snimali smo oko ljeta 2017., dvije stvari smo radili u jednom studiju, potom dvije stvari u drugom s razmakom, a ostatak albuma smo snimali na trećem mjestu. Vokale na jednoj strani, instrumente na drugoj i to je sve skupa bilo jako fragmentirano da bi na kraju došlo pod palicu istog miksera, Nikole Vrankovića koji je sve to skupa finiširao. Dosta je mikrofona imalo svoje prste u stvaranju albuma jer smo sve radili u jako proširenom vremenskom razdoblju.”
Ono što je zanimljivo, ništa ne izlazi iz okvira benda po pitanju kreativnog procesa. Ti radiš tekstove, gitarist Vanja, ako se ne varam, glazbu, dok cijeli bend radi aranžmane.
“U principu, Vanja ima veliki udio u glazbi. Prvo snimim vokal, dođem njemu i on se pozabavi gitarskom glazbom, onda dođu Ana i Pavle pa se to usavrši s njihovim dodirom. Tako da je sve “in house” i ne trebaju nam drugi ljudi za to, ako imamo što za reći onda ćemo to sami reći.”
I financijski je lakše, ali možda i nije doista potrebno tražiti druge ljude.
“Pa gledaj, nikada nisam upoznao osobu koja profesionalno piše glazbu za druge ljude, mislim, jesam velike glazbenike, ali to se ne računa jer su oni rang za sebe. Nitko od bendova koje znam nemaju taj pristup. Sve radiš od doma i sâm. Meni je osobno to lakše jer znam što bih i na koji način bih nešto htio reći. Čudno mi je da mi netko kaže što bih ja trebao reći. Znam da postoje fantastični pjevači, glazbenici koji su vrlo talentirani vokalisti s anđeoskim glasovima, a koji pjevaju pjesme napisane tuđim perom, što je sasvim legitimno. Ali mislim da to pripada u jedan određeni žanr koji je vrlo popularan tako da ti ljudi svakako ne budu bili siromašni i neuspješni u skorašnje vrijeme. Njima to ide, ali to je taj nekakav lagani cro pop koji je sasvim ok. Ako vidiš nešto što je iole na stranu alternative, nema šanse da će ti neki drugi pisati pjesme. Zato se bacamo u to i zato smo tu. Nitko nam nije rekao da ćemo biti bogati preko noći, nego smo odlučili da ćemo pisati pjesme. Bogaćenje ćemo ostaviti nekim drugim izvođačima.”
Koje su ti teme prolazile kroz glavu pisajući pjesme, o čemu album govori?
“Voziš se tramvajem ili biciklom jedan dan, dođe ti jedan stih, jedna rečenica i najčešće je to refren, ali ne mora biti. Onda pišeš oko toga. Dođe ti rečenica koja je pofarbana, da se tako izrazim. Imaš otprilike ideju što želiš reći s tim, koji je osjećaj oko te rečenice i što tebi ona znači. Samo pišeš oko toga, a od kuda ta prva rečenica nemam blage veze. Motaju ti se neke misli u glavi i onda ti dođe nešto što te podsjeti na određeni trenutak u životu. Bilo to romantične, egzistencijalne, emotivne, paranoične, hipohondrijske ili bilo kakve druge prirode. I sjetiš se toga te kažeš – “vidiš, ova rečenica super opisuje tu priču”. Onda možeš napisati oko te rečenice pjesmu.”
Je li tebi lakše pisati pošto si već umjetnička duša bio i prije glazbe, završio si Akademiju dramskih umjetnosti, imaš tu neku kreativnu širinu? Ima li to veze jedno s drugim?
“Ne znam ima li to veze. Svakako nisam aktivno radio na tome, odnosno da idem naučiti pisati pjesme. Mislim da onaj koji sluša i razmišlja o glazbi, svojem životu, sebi, može napisati pjesmu. Čak i ljudi koji pišu o stanju u društvu oko nas, pišu zapravo o sebi, kako i zašto oni to tako vide. Bilo to pozitivno ili negativno. Nekako se uvijek zagledam u sebe i izvučem nešto s čime se ljudi na sreću znaju identificirati. Svi skupa unutar hrvatskog i zagrebačkog društva imamo više-manje jedne te iste stvari koje nas kopaju. Imaju svoja lica ti strahovi i emocije, bilo to estetske, monetarne ili neke treće prirode. Na kraju dana se to uvijek završava na istim stvarima i načinom na koji se odnosimo prema životu može se uvijek naći neka poveznicama među nama. Kad pišem o sebi ne ciljam na druge ljude, nego na sebe, a ako to rezonira – super. Ako ne rezonira, ne mogu tu ništa. Mislim, mogu nešto tako da počnem pisati za ekipu, a onda opet ispada da pišem za novac. Onda sam fulao žanr, piši onda pop glazbu.”
Koncertna promocija albuma je u KSET-u. Zašto baš taj prostor?
“Razmišljali smo o prostorima i bitno je prepoznati činjenicu da smo novi, nemamo ambicije popuniti Vintage, Tvornicu ili neki treći prostor. Meni je uostalom KSET bio drago mjesto, tamo sam odrastao. Vintage je relativno novo mjesto, kad sam bio klinac tamo nisam zalazio, mislim da ga čak i nije bilo. Purgeraj je zatvoren već godinama. Močvara je simpa, ali problem je što se ljudima često ne da potezat vikendom tamo. Ne svima, ali kad sam se raspitivao za promociju netko je rekao – “neće ti ljudi htjeti tamo otići”. Što je glupo, Močvara je divan klub koji ima svoj identitet koji je vrlo jak. Sax je isto bio na pameti, ali KSET smo odabrali zbog nekog našeg stava prema onome što smo ostavili tamo. To je institucija koja je na sve naše živote imala utjecaj, svi smo tamo zalazili, gledali neke druge bendove, a sada je naš red. Ima tu neku snagu plus što sam od KSET-a 5 minuta pješke pa to svakako igra ulogu.”
Rekao si da ste nekada tamo gledali druge bendove, kako je sada biti u drugoj ulozi, što misliš kako te drugi gledaju, kako izgleda sada pogled s pozornice?
“Ne znam kako me drugi gledaju, to je pitanje da se sprijateljiš s publikom i da se pomiriš s tim. Što više nešto radiš to ćeš biti bolji u tome, naravno. Kad sam krenuo pjevati, maknuo se s bubnjeva i stao za mikrofon par koncerata sam stvarno imao onaj osjećaj – “ajde da ovo prođe što brže i da se maknem što prije”. Bilo mi je bed i komunikacija s publikom mi je uvijek kaskala. Sad kada već imam koncerata iza sebe nekako se opustim. Uvijek možeš nešto naučiti. Možeš se ti opustiti, ali uvijek potajno učiti. Još uvijek kad gledam druge bendove, ako su dobri, jedina misao koja mi je u glavi jest – “Isuse Bože, ja bih na binu”. Svaki koncert s kojeg izađeš van s par dobrih ideja, bilo priča, bilo životnih ideja za pjesmu, to je znak da je bio dobar koncert. To je larpurlartizam, umjetnost stvara umjetnost. To je jedan kotač koji se kotrlja. Vidio sam na HGF-u, kada smo pobjednički koncert svirali, jednu malu škvadricu koja je znala naše tekstove već tad. Kad sam vidio tog jednog klinca koji je toliko strastveno pjevao sa mnom, znao sam da je to to i želim ovo raditi. Ako uspijem jedan dan izmisliti neku rečenicu koja nekome nešto znači, koja će nekome, ne dao Bog, pomoći, onda se sve to skupa isplati.”
Što s glumačkim dijelom karijere, na čemu radiš trenutno, smiješ li nešto otkriti?
“Radimo Crno-bijeli svijet 3, odnosno treću sezonu koju smo počeli snimati prošli tjedan. Dobro ide, atmosfera je dobra i svi smo se vratili natrag kao da se ništa nije dogodilo. Likovi su izgrađeni i sada samo treba nastaviti tom putanjom. Goran Kulenović piše fantastično, a tu su i Igora Mirković i Renato Baretić koji su imali svoje prste u svenariju. Super je scenarij, dobra je ekipa i uvijek je to lijepo raditi. To je sada nešto s čime se stvarno ponosim. Van toga i dalje radim na Gold FM-u jutarnju šihtu od 6 do 9. To je nešto što sam htio raditi cijeli život. U principu imam sreće da sam se neko natrpao poslovima koje volim i s kojima mislim da mogu sebe unaprijediti.”
Foto: Nikola Knežević