Izvanredan nastup Amire Medunjanin uz fantastičan orkestar Zagrebačke filharmonije potvrda su glazbene i umjetničke širine, te repertoarne otvorenosti koja je, ponovno, dala izvrstan rezultat.
Koje god ruho ponese lijepa pjesma, ona, prije svega, ostaje – lijepa pjesma. A onda govorimo o melodijskim i aranžmanskim intervencijama, odnosno instrumentariju. I kad prestanemo misliti o pjesmi u dijelovima njenim, već se prepustimo Njoj u cjelini i veličajnosti – onda je to ono najviše što možemo od pjesme dobiti, ono što ona najviše daje. Koliko god ona naizgled bila poznata, jednostavna – tu „svetost“ teško je (ako ne i najteže) postići. A to mogu samo veliki interpreti. Umjetnici. Oni koji duboko u sebi nalaze, ne samo „tehnička“ rješenja i dubine (i visine), već i osjećaje koje prenose. Pjesmom. Suze, a one su u isto vrijeme i žalosnice i radosnice, karakteristične su za sevdah. Katarzične, a u isto vrijeme i tek blagotvorne i umirujuće (da nas, kaže pjesnik, „tihom tugom brane od patnje“). Kad se to, eto dogodi (ili događa), prepuštamo se tom istinskom dubokom, neupitnom, iskrenom i temeljnom ljudskom izrazu( ili izrazu ljudskosti) nadahnutim uzvišenijim( i boljim). Jer, nije život ljudski (ni sevdah) ni žalostan, niti veseo, već je on lijep kao što samo život može biti. Ili kao što bi trebao biti. Ljepši i smisleniji. O tom životu i osjećaju pjeva Amira Medunjanin.
Bilo da je riječ o njenom glasu i harmonici Merime Ključo ili o Zagrebačkoj filharmoniji – uvijek je radost slušatelja i gledatelja (iako prečesto slušamo očiju širom zatvorenim) – velika. I kad su u pitanju njeni stalni suradnici (Zulfikarpašić, Gelo i Šestak), ali i kad je „ruho“ svečanije (Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Alana Bjelinskog) – pred nama se odvija svečanost glazbe. Ljudovanje – rekla bi još jedna spisateljska veličina. Ono kad se vještina čovjekova sjedinjena s nadahnućem više i veće (ljepše) „sile“ upotpunjuje i, što je najvažnije, prenosi. Uz filharmoničare, koje sam imao prigodu slušati kao „pratnju“ Bocelliju, stoje sami komplimenti. Tempo, dinamika, interpretacija; diskretni, kad su u pitanju jednostavnija aranžmanska rješenja i odlični u forspielu, vođeni maestrom Bjelinskim koji je stekao zavidno iskustvo i u crossoveru ili „susretu“ različitih žanrova koji sjajno (ili, bolje rečeno, bolje) funkcioniraju ako su u pitanju kvalitetne „stvari“.
„Kradem ti se u večeri“ (poslušajte i verziju s Merimom Ključo), a onda i ono što slijedi dira u ljudskom biću one žice koje samo pravi instrument može dirnuti. Ipak, „Što te nema“ ili, pak, „Ako znaš bilo što“(Azrin, odnosno, Štulićev „zagrebački sevdah“) točke su s kojih nema povratka. Prepuštamo se ugođaju za koji se može reći da je fino tkanje sastavljeno i od new wavea i od Cavea, i od zadatosti sevdaha (kao primarno ženske pjesme) i od jazza. A iznad svega lebdi Amirin izvanredan vokal. S njenim „touchom“ i posebnostima. Glazbeni izvor i rijeka s već spomenutim rukavcima koji nas ostavljaju ispunjenima i radosnima osjećajima koji su (opet) probuđeni na jednom od odličnih koncerata u odličnom prostoru Koncertne dvorane. Sedamosminski ritam u „Snijeg pade na behar, na voće…“, klavir u prvom planu i forte momenti orkestra još me jednom podsjećaju na Cavea, a mirniji pasaži, trenutak su kad se sjećamo talijansko-sarajevskog „zlatnog dječaka“, neprežaljenoga Kemala Montena. Inače, kad smo već kod „sedam osmina“, red je da spomenemo i „makedonski“ dio repertoara (uzmite bilo koju pjesmu, od „Si zaljubiv edno momče“ do npr. “Eleno kerko” s albuma “Silk & stone”, koja nije pjevana u Lisinskom). Volio bih ga (barem neke stvari) čuti u interpretaciji Amire i uz pratnju Vlatka Stefanovskog (i Miroslava Tadića).
Bilo u kojem smjeru išla Njena pjesma siguran sam da je to pravi (smjer) jer iskrenost kojom publiku daruje ne ostavlja mjesto sumnji. Protokol Off ciklusa nije ostavio puno mjesta predahu ili priči, no kratkotrajni momenti „hvatanja daha“ (teško je razlučiti ili odlučiti tko je emotivnije pristupio nastupu, Amira ili publika) bili su, također, lijepi i odmjereni. Reakcija članova orkestra i odobravanje nakon gotovo svake skladbe nehinjena je i ne samo kurtoazna potvrda kolega glazbenika umjetnici koja je s poštovanjem i odgovornošću prešla, rekao bih, logičan put od svoga sarajevskoga doma do Doma glazbe u kojem se osjeća počašćeno, ali prirodno. Istinska radost zajedničkog muziciranja i obostrano proširivanje vidika rezultiralo je izvanrednim rezultatom, no, kao što rekoh, protokol Ciklusa, nalagao je „samo“ jedan bis – još jedan biser kolektivne glazbene svijesti – „Jutros mi je ruža procvjetala“.
Dok slušamo Amirinu pjesmu na um nam padaju stihovi velikih ljudi „od riječi“, od Maka Dizdara do Ive Andrića i kada slušamo nju ili čitamo njih, mislimo i osjećamo onaj bolji svijet koji živi samo u pjesmi ili poeziji, svijet onakav kakav bi trebao biti, a čijemu stvaranju ili pojavljivanju svjedočimo kad prisustvujemo ovakvim svečanostima ljudskoga bića oplemenjenog talentom.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković, Tamara Brezičević (privatni album)