Ogenj sam prvi put uživo, a i općenito čuo i vidio prije nešto više od godinu dana na jednom od koncerata koji su predstavljali nekolicinu perspektivnih demo bendova i već pri tome susretu izdvojili su se te sam ih zapamtio po malom ali zanimljivom detalju.
Naime, mislim već na pola prve pjesme došlo je do blagog raspada sistema u razglasu i svaki bi bend, a pogotovo mladi, stao i prekinuo svirku, no Ogenj je nastavio kao da se ništa nije dogodilo, štoviše “udarali” su po svojim instrumentima kao da im je to zadnje u životu s takvim žarom i energijom da je taj unplugged zazvučao poput najžešće buke. Ovaj koprivnički kvintet od tada je održao puno koncerata diljem cijele regije i s pravom se već mogu smatrati iskusnim bendom, a pred nama je njihov upravo izašli prvijenac “Domaj“.
Nakon nastupnog EP-a “Još je rano“ čiji i sâm naslov sugerira da još nije bilo došlo vrijeme, sada se sve posložilo, muze su se nakupile i napokon je snimljen album u studiju Dancing Beara uz pomoć producenta Ante Prgina Surke. Ogenj su Tomislav Mihac Kovačic na vokalu, gitari, tamburici, koji je ujedno autor tekstova i glazbe, Tara Knežević na violini, Denis Kuzel na bubnjevima, Filip Kušnjer na gitari, te Nikola Terzić na bas gitari.
Čak tri singla su išla kao najava albuma, “Lepa Mara“, “Hote, hote“ i “Srce išče“, a na svom specifičnom podravsko-međimurskom dijalektu bend je otpjevao i sve ostale pjesme prvijenca.
Album je više nego raznovrstan i svega ćemo tu naći, ali nit koja se provlači cijelo vrijeme je ta nekakva etno/folk/ punk energija koju imaju u svojoj srži i koju su sa svojih live nastupa uspjeli u dobroj mjeri prenijeti i na album. Koliko bi im ta kajkavska jezična barijera mogla odmoći u dolasku na radijske stanice u široj mjeri toliko bi im to čak mogla biti i prednost, jer nekoliko bisera s ovoga albuma svakako možemo zamisliti kako se često vrte po eteru. Prvenstveno tu mislim na napitnicu “Hote, hote“ s atraktivnim Nirvana uvodom koja bi mogla postati ultimativni ljetni hit, zatim “Fakinska“, rifoidna naslovna “Domaj“ ili “Bojno polje“ sa svojim distorziranim uvodom.
Ogenj baštini ono najbolje od Zadruge, Cinkuša pa i Haustora na mikrorazini i od recimo Flogging Molly i Poguesa na makrorazini ali u svemu tome ostaju vrlo originalni i pristupaju s puno emocije i energije pa je krajnji rezultat vrlo dobar. Na valu “Međimurje je u modi“ (Kristijan Novak je sigurno puno pripomogao) je isplovio i ovaj Ogenj brod i nadamo se da će imati dobro more i da je ovaj njihov prvijenac uvod u jednu dobru karijeru, a na našoj sceni svakako ima mjesta za jedan ovakav kolektiv.
Svakome je preporuka poslušati ovaj vrlo dobar album, a ako se ukaže prilika pogledajte ih i uživo, sigurno nećete požaliti. A ako se slučajno dogodi da “crkne” razglas, ništa se ne brinite.
Foto: Bojan Koštić