Uoči nastupa Disciplin A Kitschme u Đakovu kratko smo porazgovarali s Dušanom Kojićem Kojom, liderom ovoga benda koji već 37 godina beskompromisno gazi svojim putem i na svoj način bori se protiv neukusa.
Nakon odličnog koncerta u Tvornici kulture u Zagrebu, ovaj kultni bend dolazi i u Slavoniju gdje će u petak, 20. travnja održati koncert u Rock baru King u Đakovu.
Osnovali ste ovaj bend još prije 37 godina i ni u jednom trenutku se niste pokolebali ili skrenuli sa “svog“ pravca u neku komercijalu ili nešto slično. Što vas drži, samo ljubav prema glazbi ili neka tvrdoglavost jer novac vam očigledno nije bila neka nit vodilja?
Dakle, kao što je već na jednom starijem Disciplininom albumu rečeno, patetična i iskrena ljubav prema muzici je ono što nas grije, a vjerujem da je to ono što i našu publiku određuje.
Koliko u današnje vrijeme mali ili mladi čovjek želi preko crte, koliko ga guše propisane norme i gdje je danas njegovo mjesto?
Mislim, mali čovjek ne mora nužno biti mlad, štoviše mladi po nekom prirodnom slijedu događaja i ne razmišljaju previše, što je sasvim ok, ali bojim se da je danas ovdje stanje još zategnutije i sumanutije nego u vrijeme kad je taj tekst napisan. A mjesto malom čovjeku je preko crte, uvijek.
Čini li vam se da je neukus ipak pobijedio i je li to zato što mu nije dovoljno ljudi reklo NE ?
Nikad nije kasno neukusu reći ne.
Znam da pratite scenu pa me zanima vaše mišljenje, je li ono što je najbolje od muzike već snimljeno ili u budućnosti možemo očekivati neka nova remek djela? Mogu li ljudi koji su odavno umrli danas izdati bolji novi album od današnjih zvijezda? Naravno da pri tome mislim na Jimi Hendrixa. Nikada niste krili da je on u korijenu svega što ste radili.
Svijet se promijenio, da li prirodnim ili neprirodnim putem, pitanje je sad, no, definitivno je tu danas neka druga atmosfera. Pionirsko vrijeme rokenrola kao pobune ili bunta prisutnog u mainstreamu i na top listama je za nama. Kao i svemu što pomalo smeta ili postavlja nezgodna pitanja, tako je i radikalnim, alternativnim grupama danas skockano mjesto na internetu, gdje se može biti hiperaktivan i buniti se, proizvoditi neugodne tonove uhu prosječnog slušatelja, no tu je problem ograničenog dometa jer to ne vidi niti čuje previše ljudi. YouTube pregledi se namještaju i boostaju za novac. Mainstream nikad nije bio lošiji i besmisleniji, stoga je danas zaista vrlo teško zamisliti npr. Hendrixov živi album „Band Of Gypsys“ na svjetskim top listama, kao što je to nekad bilo. Ispada kao da je to bila neka bajka, u kojoj neki od nas i dalje sretno žive.
Novi val je iznjedrio puno toga dobroga i dan danas se puno njih poziva na “ono“ vrijeme. Međutim, od tada je puno vremena prošlo i puno toga se promijenilo. Na bolje ili na gore ?
Priznajem da me smaraju te vječne reminiscencije i spominjanja novog vala. Taj se trenutak dogodio u Jugoslaviji, ona se potom raspala u krvavom stilu i može li sada biti tu promjena na bolje, što mislite? I evo, već 20 godina, sve ovo nastalo i ostalo poslije raspada zemlje uporno kuka za prošlošću…
Što bi Novica Talasić (Kojin pseudonim pod kojim je nekada pisao u muzičkom magazinu Džuboks) danas slušao, o čemu bi danas pisao da i dalje piše i što bi nam preporučio da slušamo, a što Koja sluša unutar svoja četiri zida?
Novica ne bi pisao, mudro bi se povukao, možda promijenio identitet. Od novijih izvođača avangardni Moor Mother (bolja mi je od Death Grips), Guardian Alien, tj. Greg Fox, SunnO))), potom Black Bananas, Screamin Females, Sleaford Mods…Ono što mi je specijalno zanimljivo je sudbina i put starijih r’n’r pregalaca, „gdje su i što rade sad“, tako da dosta pratim i čitam o tome.
Svirali ste s hrpom dobrih muzičara do sad. Koju bi ekipu možda izdvojili, naravno osim ove s kojima sad nastupate, i ima li netko s kim biste možda voljeli podijeliti binu od naših ili stranih muzičara, a da to do sada niste ?
Mi smo za jamming uvijek orni, tko god dođe, dobrodošao je. Naravno, samo da ne skrene u masiranje vlastitog ega. Sjećam se jednog trenutka, 1981. u Varšavi, kad je Šarlo imao turneju po Poljskoj, izašli smo na jam session Varšavskog Jazz Festivala s nekim školovanim, regularnim engleskim jazzerima koji su bili totalno iznenađeni i preneraženi našim uplivom. Tad sam prvi put u životu svirao fretless bass, sigurno je bilo nekih čudnih glisando zahvata…šalim se.
Koliko vam danas pomaže tehnika ako imamo u vidu da se na početku uz instrument koristilo samo malo nožne tehnike (pedala), a danas kompjuteri odrađuju većinu posla u studiju, a kod nekih i na bini?
Kompjuter treba pametno upotrebljavati, on može mnogo dosadnih, a preko potrebnih stvari završiti i ja nemam problem s kompjuterom uopće. Štaviše, razumijem npr. i psomenute Sleaford Mods ili Moor Mother, koji koriste samo laptop, kao cjelokupnu muzičku matricu i instrumentarijum, preko čega vokal uživo nešto priopćava. Opet, tu postoje i ograničenja, nema mnogo improvizacije, s obzirom da je mahom sve izračunato u sekundu. Ali, to jest odraz ovog vremena.
Dokaz ste da se puno toga može odsvirati s malo instrumenata i da se puno toga može reći s malo riječi. Ni’ko kao vi?
Ni’ko kao mi.
I za kraj želimo vam još puno dobrih nastupa i dobrih albuma uz pitanje – do kada Dušane?
Kako vidim, do sudnjeg dana. Hvala vama na lijepim željama.
Foto: Tin Bedenko