RECENZIJA: Bajaga: “U sali lom” – Feelin’ better masterchef ili kako je O.R.A. odrasla u A.O.R.
Deset vrlo dobrih pjesma pop rock majstora, budućih hitova i laganica, čije stilsko šarenilo nadvladava sive tonove kojima smo ljudski i slušački okruženi.
„Bilo bi lako“ nije samo naslov još jedne lijepe pjesme, sentiša, balade pop majstora Bajage, već je i rečenica koja može opisati kako to radi on, a kako bi to htjeli raditi drugi. Da mogu. Da znaju. Naizgled i u priči lako je i jednostavno napisati (i otpjevati, odsvirati) jednostavnu ljubavnu pjesmu. No, da je tako „bio b’ autor svatko…“. Pred nama je novih deset pjesama muzičara koji poprilično (i diskografski i koncertno) traje na našim prostorima, a i šire. Da to nije (samo) stara slava svjedoči i novi set pop rock bisera garniranih s nekoliko vrlo dobrih laganica koje stoje uz bok antologijskim hitovima uvijek rado izvođenima uz akustičnu gitaru na prijateljskim druženjima ili koncertima Momčila i njegovih Instruktora. Drago mi je da, uz neupitnu kvalitetu pjesama, ima malo manje folkie elemenata (iako nemam ništa protiv), ali bolje je da je ipak pretegnuo pop izričaj.
Još uvijek Bajaga ima „to nešto“ u sebi – osjećaj za ritam. Ali i blues. Posebno u stihovima, jer „tuga je ljepša kad se otpjeva“. Ponovno su tu, i autorski i izvođački, „jake snage“, što iz benda (Žika Milenković), izvrsni Dušan Kovačević („Noćima sanjam“), „brat“ Jelić (iz legendarne Yu grupe) u završnoj „Kad mesec prospe rekom srebra sjaj“, no najveći dobitak (danas bi rekli dodana vrijednost) je Saša Habić. Legendarni (prečesto rabimo ovakve riječi) glazbenik i producent koji je odlično studijski uobličio „Jahače magle“, „Sa druge strane jastuka“ i „Prodavnicu tajni“ nije ništa izgubio od osjećaja za osjećajne ljude koji pišu osjećajne pjesme. Od ostalih stari(ji)h mačaka valja spomenuti i čovjeka čije je ime sinonim za pedal steel na ovim prostorima – Davora Rodika. Uz, već spomenutu jednostavnost pjesama, teško je zadržati i dobar feeling iz mladosti, a on je (pre)često lijek koji nam ponekad i(li) jedino pomaže da preguramo dane koji, kako vrijeme ide, postaju sve sivlji. Jer, ako izgubiš onu temeljnu radost koju prepoznajemo i u odraslijim godinama, postaješ staro zanovijetalo. Tek tad.
Vraćam se, zato, naslovu i parolama iz „onog“ vremena. I skraćenicama koje nikad nisam (ni onda ni sad) shvaćao ideološki, već kao iskrenu bezbrigu (ne i neodgovornost). Omladinska radna akcija ili npr. Sreća pojedinca – uspjeh kolektiva (sjetimo se i tog filma, odnosno soundtracka). Slatka ptica mladosti. I ti osjećaji trebali bi se promijeniti (na bolje), ali i evoluirati da bi ih prihvatili i pjevali i „neki novi klinci“. A to se i događa. U nekoliko zadnjih godina nekoliko puta sam gledao dvosatne nastupe Bajage i Instruktora (Osijek, Zagreb…). Dvorane su uvijek bile pune; publika nije samo njegova „stara“, od prije tridesetak godina, već i oni koji nisu samo u srcu mladi. I što je najvažnije, nove pjesme vrlo dobro su se uklopile u set listu u kojoj, naravno, prevladavaju stari hitovi.
Stil se nije mijenjao puno, ali put glazbenika koji ovoliko dugo traje je dug. On (Bajaga) ima svoje mjesto u povijesti popa i rocka na ovim prostorima, ali niti sadašnjost i budućnost nisu ništa manje svijetle. Uhodanim stazama (no, kako već rekoh, treba i to znati) nastavit će se kretati „zlatni mladić“ koji je životni put počeo u Bjelovaru, ali glazbeno i ljudski živi u našim srcima (i dušama i ušima) gdje god bili.
Ovo nije samo rock (ili pop) za ugodno starenje, već da se ostane mlad. Postprodukcija albuma odrađena je u Abbey Road studijima, što nije samo podatak i činjenica, već i poveznica s velikanima koji su radili ili snimali velike pjesme i albume u tim prostorima. Ne samo legendarna liverpulska četvorka, nego i ostali prethodnici inspiracija su i glazbenicima i onima koji vole odličnu pop rock pjesmu i njeno veličanstvo – melodiju.
Foto: Samir Cerić Kovačević
