Nizozemski violinist André Rieu koji već 30 godina obilazi cijeli svijet kako bi prenio svoju ljubav prema klasičnoj glazbi i skladateljima koji su obilježili taj najdivniji glazbeni oblik, došao je po drugi put u Arenu Zagreb.
Uz sebe imati orkestar koji nosi naziv prema skladatelju nekih od najljepših valcera svih vremena, Johannu Strausu, je velika privilegija, stoga su njegovi nastupi i velika odgovornost kako bi na najbolji mogući način glazbu interpretirao publici. 1988. godine je započela ova priča i danas je to najveći privatni orkestar na svijetu koji broji čak 150 članova i to iz cijeloga svijeta. Rieu je jedan od onih koji je popularizirao klasičnu glazbu i doveo je u velike svjetske dvorane i arene, koji su možda i netipični za ovakvu vrstu glazbe, ali danas je to potpuno normalno i očekivano. Dvije godine zaredom pohodio je Arenu Zagreb, a ovaj subotnji koncert je bio rasprodan, iako u prodaju nisu puštene ulaznice za gornji “prsten”.
Njegovi nastupi su, osim glazbe, protkani i pričama, kako o njegovim svjetskim turnejama koje je spomenuo skoro u svakom obraćanju, tako i o njegovim životnim pričama, susretima s određenim skladbama, emocijama i ljudima. Tako su nastupi zabavni, simpatični, šaljivi i svaki segment je doveden do perfekcije. Iako su njegove verzije skladbi doista impresivne, ne mogu reći da nisam bolje izvedbe od ovih čuo. Tako je najavio svoju verziju kultne “Nessun Drome” iz Puccinijeve opere “Turandot” koju nitko nikada nije izvodio na ovakvim pozornicama, a iskreno na istom mjestu, samo prije nekoliko mjeseci, Andrea Bocelli je otpjevao, po meni, najljepšu verziju koju sam ikada čuo, čak bih mogao reći i bolju od Pavarottijeve koja je bila njegov zaštitni znak.
Osim spomenute, Rieu i njegov orkestar, zbor i solisti izvodili su i mnoge druge, nama poznate skladbe, poput “Radetzky March”, “Think Of Me” iz “Fantoma u Operi” Andrewa Lloyda Webbera, “Hallelujah”, dijelove iz Verdijeve “La Traviate”, Bizetove opere “Carmen”, uvijek spektakularnu “O Fortunu” iz “Carmine Burane” Carla Orffa te nezaobilazne Straussove valcere i najpoznatiji “Na lijepom plavom Dunavu”. Čuli smo tu klasične obrade i popularnih hitova, kao što su “Tutti Frutti”, “Can’t Help Falling In Love”, “Amazing Grace” i “Viva Espana”.
Plesao se step dance, tradicionalni nizozemski ples s klompama, a poseban trenutak je bio dolazak 15 gajdaša koji su prošli kroz publiku, baš kao i Rieu sa svojim orkestrom na početku koncerta. Ispričao je priču o svojoj gajdašici Manu koja nije znala svirati gajde prije nego što je došla u njegov orkestar, ali je bila voljna naučiti i tijekom rada je to i učinila. Manu je potom dobila rak dojke, no pobijedila je bolest i velika želja da se vrati na pozornicu se ostvarila, te je i u Zagrebu nastupila i odsvirala jednu melodiju s 15 pratećih gajdaša. Dosta emotivan trenutak kao i onaj prilikom izvedbe “Na lijepom plavom Dunavu” kada su parovi diljem dvorane zaplesali i pridružili se tradiciji koja se održava na svakom koncertu.
André Rieu zna očarati i privoliti publiku, obraćao se između svake pjesme, govorio kako je glazba prisutna i bit će prisutna tijekom cijelog našeg života, te će nam čak pomoći da prebrodimo neke teške životne trenutke. Zaželio je svima u životu puno glazbe, nazdravio šampanjcem sa svim članovima svojeg orkestra i zapečatio ljubav između sebe, orkestra i hrvatske publike. Naglasio je kako pjesme koje izvode izražavaju neku vrstu osjećaja, tugu i sreću, suzu i osmijeh. Čak se potrudio za koncert imati i prevoditeljicu, kako bi bio uvjeren da su svi razumjeli njegove riječi, a to je bila Danijela Trbović. Doduše, prva polovica koncerta i nije bila nešto impresivna za nju, možda je imala i tremu pa neke dijelove Rieuovih riječi nije razumjela te je konstantno zamuckivala što se, na sreću, promijenilo u nastavku koncerta nakon stanke.
Svaku pjesmu na koncertu su pratili i motivi na velikom platnu, a sve su uljepšali dodatno i reflektori koji su iznad pozornice bili poredani u obliku velikih lustera pa je sve izgledalo kao da smo u cijenjenoj Zlatnoj dvorani Bečkoga glazbenog društva gdje se održavaju popularni Novogodišnji koncerti. Vizualima je obišao cijeli svijet te još jednom naglasio kako se njegov orkestar sastoji od predstavnika mnogih nacija, uključujući i daleke Kinu i Tasmaniju. Osim orkestra treba pohvaliti i zbor i soliste, tenore i sopranistice koji su ostavljali bez daha publiku u Areni Zagreb.
André Rieu je definitivno najveći zabavljač u svjetskoj klasičnoj glazbi, što možda netko neće odobravati jer klasična glazba i nije nešto od čega ćemo raditi showove. I sâm sam takvog mišljenja, te ne volim, nazvat ću ga tako, koketiranje s ovakvom vrstom glazbe, ne u smislu izvedbi, nego popratnih sadržaja. Bio sam na boljim koncertima klasične glazbe, malim ili velikim, tako da ne mogu reći da je ovo nešto najbolje što sam čuo i vidio u životu. Ali da je u pitanju spektakl i da ga definitivno trema pogledati i čuti, to svakako preporučujem svakom ljubitelju glazbe. Nažalost, kako je klasična glazba došla u velike dvorane, tako je stigla i ona publika koja očito želi svaku sekundu zabilježiti mobitelom. Tako mi je na neki način i zasmetalo što su mnogi imali telefone u zraku, umjesto da uživaju u onome zbog čega su došli. Opet s druge strane, drago mi je što je broj mobitela u zraku puno manji nego na koncertima komercijalne ili popularne glazbe. Razlog tome je i što je ovdje bio prosjek starosti publike nešto veći.
Bilo je ovo jedno lijepo iskustvo i drago mi je što sam ovoga puta uspio “uhvatiti” Andréa Rieua na turneji te svjedočiti ovakvoj vrsti zabave. Ovaj način interpretacije je svakako bliži i mlađim generacijama, pa tu skidam kapu Nizozemcu i njegovim glazbenicima što klasičnu glazbu približavaju svim generacijama.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”24787″]