Završeno je drugo izdanje Zagreb Beer Festa, festivala koji je u samo dvije godine privukao na desetke tisuća posjetitelja i postao prepoznatljiv, ne samo u Zagrebu, nego i mnogo šire.
Zadnjeg dana festivala, u nedjelju, 20. svibnja, line up je bio ponovno poseban. Šteta što sam zakasnio na nastup Drvoreda, baš sam ih htio pogledati uživo, ali sreća me ovog puta nije pratila. Tama sam došao kad su se The Miceks pripremali za nastup. Mladi, ali iznimno talentirani glazbenici okupljeni oko genijalnog gitariste Alena Kraljića Kralje, kojeg znamo po radu u prvoj postavi Pipsa, te kao dio pratećeg benda Gorana Bare, održali su vrlo dobar nastup na kojem su promovirali debitantsko studijsko izdanje. U pitanju je klasična rock priča, bez ikakvih modernih utjecaja, što mi se i sviđa, a bilo da sviraju balade ili brze pjesme, ne rade to primitivno nego doista kvalitetno. Dvije gitare stvarno moćno zvuče u ovom bendu i nadam se da ih u budućnosti očekuje što više live nastupa jer mislim da bi ovo mogao biti bend koji bi mogao biti jedna vrlo dobra rock priča.
Ritam se usporava, glazba postaje blaža jer na pozornicu stupa princeza hrvatske kantautorske scene, Irena Žilić. Prvi puta sam ju čuo kako nastupa s bendom (prije sam gledao nastupe samo s violinisticom/klavijaturisticom) i mogu reći da su se lijepo stopili u jednu cjelinu. Već kod nastupa The Miceksa okupilo se dosta ljudi, a na Ireni Žilić još više. Svi su utonuli u nekakav najljepši san slušajući njezin predivan glas i interpretaciju u koju se zaljubite odmah. I ona je izvela pjesma još aktualnog albuma “Haze” koji je i prilagođen za bendovsku svirku. Možda je kriva prigoda za ovaj koncerta, odnosno kada spomenete Beer Fest, teško da bi netko mogao spojiti njezinu glazbu i ovakav festival. Da festivalski nastup, ali možda nešto više poput INmusica. No, nemam nikakve zamjerke za njezin nastup, samo u tom smjeru da je nakon The Miceksa moglo biti nešto ponovno rockerskije ili alternativnije.
Po prvi put sam gledao britanski bend Fischer-Z, iskreno, nikada nisam za njih čuo do sada, a pročitah negdje da su dosta popularan bend u Velikoj Britaniji. Čak su na nastupu istaknuli da su prije 35 godina imali koncert u Zagrebu. To je još prije nego što sam se rodio. Ali zvuče baš simpatično. Dosta je šarolika glazba. Baza je rock, ali čuje se tu i jazz, blues, funky, reggae i mnogi drugi utjecaji. Vidio sam neke starije gledatelje koji poznaju njihov opus i baš su se lijepo uživjeli u nastup. Bilo je dobro vidjeti i strance na Zagreb Beer Festu.
I za kraj festivala stigoše, ne novi stranci, nego dobri i stari poznanici zagrebačke i hrvatske publike, Partibrejkers, jedan od najdugovječnijih rock sastava na ovim prostorima. Možda i najbolji izbor za zatvaranje festivala, jer je njihov rock sirov, nepatvoren, energičan i buntovan. Koliko god ih gledao, nikada mi nisu dosadili i uvijek me impresionira njihova količina energije koju transportiraju s pozornice na publiku. A da ne govorim o kvalitetnoj svirci, o gitarama koje najbolje zvuče upravo kod Partibrejkersa, Canetovom vokalu i porukama koje odašilje s glavnog mikrofona. Još je jednom bilo kao da ih prvi put slušam. Genijalno! Bez obzira na probleme koje je Cane imao s tehničarima, ako sam dobro skužio žalio se na dostavljanje zvuka u monitore, a zbog čega nije mogao dobro čuti ni sebe, ni ostatak benda. Ali sve u svemu, bio je baš pravi gušt za kraj Zagreb Beer Festa čuti legendarne Partibrejkerse.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”24917″]