Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: Maja Posavec: “Kada ne bih imala strah” – zaljubio sam se!

Neki su je gledali na kazališnim daskama, neki na koncertima s grupom Detour, ali moj prvi live susret s Majom Posavec je bio nedavno na koncertu u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje je promovirala debi solo album “Kada ne bih imala strah”.

Iako nije uspjela napunili malu dvoranu jer je možda bilo i prerano za očekivati da je spremna za Lisinski, ali je u isto vrijeme uspjela ispuniti istu tu dvoranu svojom pozitivnom energijom, ljepotom, senzualnosti, humorom, te u konačnici glasom i riječima zbog kojih ćete odletjeti u nebo. To je ujedno bio i prvi put da sam čuo cijeli album “Kada ne bih imala strah” i namjerno ga nisam htio ranije poslušati jer sam htio potpuno iskustvo doživjeti uživo. Razlog, prije svega, je bio taj što su mi neki prijatelji i poznanici rekli kako ju obavezno moram poslušati uživo i to što prije jer takvo iskustvo, kazali su mi, se rijetko može doživjeti.

Maja Posavec nije samo kazališna glumica, glazbenica i pjevačica, Maja Posavec je pjesnikinja, ali i zabavljačica i rijetko tko me od hrvatskih glazbenih interpreta može nasmijati kao ona. Još jedna crtica u njezinom fenomenalnom portfoliju i još jedna osobina zbog koje sam se zaljubio u njezin pristup publici, sceni, glazbi, pisanoj riječi.

Upravo onako kako je to izvela uživo, s istom razinom zadovoljstva i oduševljenja sam preslušao više puta studijske snimke. Osjećao sam se kao Robin Williams u “What Dreams May Come” kada se probudi u raju ili kao Sam Worthington kada otkrije ljepotu Pandore u “Avataru”.

“Da sam jelen ili jasen, zbog tebe sišla bih među ljude, zbog tebe želim ovo tijelo koje sve manje smeta mi”, pjeva Maja u prvoj pjesmi albuma, “Mediteranskoj”, te vrlo lijepo i sa stavom otvara pandorinu kutiju koja se nastavlja novom zavodljivom melodijom, “Prazan hod”. Odlične je glazbenike okupila oko sebe koji su se genijalno uklopili u njezinu priču i maštu, ne samo na ovoj pjesmi nego i čitavom albumu.

Zavodljivi saksofon i truba, rajsko crno-bijelo tipkalo, prekrasne violine, sjajne gitarske dionice, lagani jazz bubnjarski ritam te njezin glas čiju je ljepotu nemoguće opisati. Osjećaj kao kad držiš voljenu osobu za ruku, baš kao što to kaže i jedna njezina pjesma:

“I kuda će me odvesti 
ako ću te voljeti.
I kada će to prestati
zamisli, da ne vidim.
I da li ćeš me voljeti
kad vidiš kako poludim.
I kad se neću smijati
tebi, tebi.

I ovo je samo jedna od pjesama koja dokazuje njezinu pjesničku briljantnost i sposobnost da ono što čujemo iz njezinog glasa i uma jasno pred očima vidimo i zajedno proživimo, utonemo u san.

Cijeli album je u low ili middle low ritmu, ali nije dosadan, niti jednog trenutka nećete zakolutati očima i zapitati se zašto ste uopće krenuli u tu avanturu. Ne, ova avantura je baš ona neočekivano dobra, nikad zaboravljiva i ona koju želite ponoviti, odmah nakon završetka prvog putovanja.

“Nije važno što osjećam, ne pitaj me,
Što svaka suza što propuštam želi mi reć’.
Budi malen, budi mrav,
budi brz, budi vrag!
Sakrij se, dok ne prođe!
Ti si taj, ti možeš sve,
Pusti nek’ te ne vole!
Al kad si tu, u mojim rukama…
Kad te moje ruke zagrle, moje ruke malene,
Samo tada bar, budi stvaran,
Samo stvaran!”

“Dlan o dlan” je jedna od pjesama koje imaju melankoličnu atmosferu, ali čije sivilo svojim glasom uspješno razbija i ispred nas stvara predivnu sliku i romantički ugođaj kakav recimo na globalnoj razini rade uspješno Lana Del Rey, London Grammar, Rhye i slični. Predivno!

Posebno su me se dojmile i pjesme poput “Bog svemir” koja započinje bajkovitim uvodom i ako smijem reći, podsjetio me na Arsenovo ili Šerbedžijino izražavanje u primjerice “Ne daj se, Ines”. Pa imamo tu i “Nećemo se naći” s kabaretskim klavirskim ritmom koji se pretvara u pop simfoniju kojom ponovno zavodi slušatelja.

Mislim da bi Maja mogla biti neki novi Arsen, neki novi pjesnik u hrvatskoj glazbi, jer ono što je napravila prvim albumom lako bi mogao biti onaj najkrupniji korak prema tom cilju. Divno biće koje je hrvatska glazbena scena pod hitno trebala. I dobila ga je, popunjen je taj prazan hod kojeg smo imali i hvala joj na tom osjećaju kojeg imam slušajući njezinu glazbu.