Oni za sebe kažu da nisu bend, za ono što stvaraju napominju da nije glazba, a njihovi nastupi nisu koncerti već umjetnost.
Phurpa dolaze iz Rusije i u pitanju je konceptualni projekt koji predstavlja autentične ritualne zvukove Böna, najstarije budističke tradicije Tibeta. Takvo što još Hrvatska nije čula, a performans koji je trajao 2 i pol sata nisu mogli svi izdržati. Od do zadnjeg mjesta (sjedećeg) popunjene Močvare, nakon što je sve završilo polovica je napustila prostor, ne zbog nekog protesta ili slično, nego iz razloga što im je bilo prenaporno slušati. Iznimno glasno s tonovima koje stvaraju njihovi vokali (trojica ih je) i tradicionalni puhački instrumenti. Uz to dodaju razne sampleove prirode, poput vjetra, buke koja nas okružuje i slično. Alexey Tegi koji stoji iza ovog projekta ne daje intervjue, odnosno vrlo rijetko ih prihvaća, zabranjeno je fotografiranje i snimanje profesionalnom opremom, izuzev službenog fotografa i snimatelja, ali ne zato što nešto skrivaju ili su neraspoloženi ili nisu komunikativni. Vjerojatni razlog je prije svega što ovaj cijeli performans (možda bliži naziv je molitva) rade zbog sebe, ne zbog nikoga drugog, pa čak ni publike. Znao je istaknuti kako za ovo ne želi novac, nego želi izvoditi ove rituale na raznim i čudnim mjestima. Ne zna pričati jako dobro engleski, ne povezuje ga padežima ili slično, pa je to vjerojatno i drugi razlog zašto ne daje često intervjue.
Foto: Bandcamp
Prilikom dolaska u Močvaru dočekao nas je dim, puno dima i cijeli, nikad viđeni postav instrumenata i predmeta na pozornici. Čudni instrumenti, čudni bubanj, gongovi, posude i neka tekućina koju piju tijekom koncerta iz personaliziranih boca (poput termosica). S obzirom da su Rusi u pitanju, možda je riječ o votki, a možda samo o čistoj vodi. Jer 2 i pol sata (od toga sigurno sat i pol) izbacivati takve zvukove iz grla ne može svatko. Za to je potrebna iznimna koncentracija, zen stanje, tantra, unutarnji mir koji mora biti idealan. Molitva, joga, stanje mira, savršena koncentracija, tako bi se mogao opisati ovaj ritual. Kako svaka molitva ima zapise, tako sam primijetio da i Alexey koristi neke zapise. A ono što me fasciniralo je to što su palili tamjan, odnosno širili dim i miris, barem sam ja osjetio tamjan. U nekoliko navrata tijekom nastupa zapalio je sadržaj posude i postavio ju je ispod crnog pokrova koji se nalazio na velikim tradicionalnim Bönskim kapama ili šeširima. Taj dim je udisao, moguće da je tako širio glasnice ili ih liječio kako bi izdržale cijeli ovaj ritual.
Zvuk su stvarali i udaranjem u neke posebne posude, a kako trljanje prsta oko čaše zna uzrokovati posebnu visoku frekvenciju, tako su oni nekim čudnim predmetom išli oko metalne posude i također stvarali zvuk koji se odlično uklopio u cijelu priču. Alexey je dirigirao cijeli ritual, kako je on pokazivao svojim rukama, tako su ostala dva člana povisivala i snižavala ton, koji je u određenim trenucima bio toliko glasan, ali ipak savršeno kontroliran. Već sam dugo godina profesionalni voiceover i svoj glas čuvam kao sredstvo za rad, a da uradim na tri minute ono što su oni radili 2 i pol sata, mislim da mogu zaboraviti na taj posao do kraja života. Možda je stvarno u svemu pomogao taj tamjan. Ne znam, puno je nepoznanica oko njih, ali je i puno toga jasno.
Moram priznati, u nekoliko navrata sam bio na rubu u smislu da mi je taj zvuk kojeg su ispuštali iznimno zasmetao mozgu pa sam čak htio izaći i nakratko se odmoriti, ali sam odustao, opustio sam se, skoncentrirao i stvorio nekakav unutarnji mir kako bi se mogao fokusirati na njihov ritual. Nije naš um navikao na ovakve zvukove, možda je to i najveći problem. Blagostanje je imati mir, pogotovo taj unutarnji, a njihov je na takvoj razini kakvu ne možete ni zamisliti. Nisu niti riječi progovorili, odnosno uputili ih publici, samo su ispuštali te čudne, jezive, ali i genijalne tantričke zvukove koji su se širili Močvarom kao neka magija. Oni koji su ostali do kraja sve su pratili širom otvorenih usta i očiju, neki su čak i meditirali, a pljesak koji se prolomio nakon performansa je pravi dokaz da hrvatska publika cijeni i voli poslušati ovakve eksperimentalne zvukove, ako ih tako mogu nazvati. Močvara je uz KSET iznimno mjesto koje je uvijek svojim programom oduševljavalo publiku i bilo jedinstveno, kao što je i Phurpa, odnosno ovaj ritual kojeg nikada nismo vidjeli u Hrvatskoj, barem ne ovako javno.
Najzanimljivije od svega, nakon izlaska iz kluba uši su bile u savršenom stanju, mozak neopterećen, a dojmovi ni sada nisu slegli. Neopisivo iskustvo, ali stvarno neopisivo. Sve ovo što sam napisao je i meni još nejasno, ali ono što je sigurno, Phurpa su jedinstveni u cijelom svijetu, prvi put smo ih imali prilike čuti u Hrvatskoj i neću reći – sad i nikad više. Netko je prilikom izlaska iz kluba rekao – “da mi je znati na kojim su drogama”. To i je naš problem što mislimo da ovako nešto možemo učiniti samo nadrogirani. Mislim da oni ne koriste takve opijate, oni su samo ljubitelji ovog rituala, ne ljubitelji nego im je to postao način života. I to se osjeti na performansu. Kakva koncentracija!
Želim ih upoznati, želim pričati s njima o iskustvima s Bönom, tantri, unutarnjem miru i skladu, molitvi, budizmu i sličnim temama. Zato sam i zatražio intervju, ali nažalost nije bio odobren od strane menadžmenta. Valjda će biti više sreće drugi put.