Trešnjevački dečki, Sfumato, trojac koji svojim mladim izgledom ne obećava previše u smislu iskustva, ali koji kad se dokopa instrumenata zvuči kao da je već obišao pola svijeta sa svojim instrumentalnim jazz fusionom.
Priznajte, kad ste zadnji put čuli da postoji neki novi bend koji svira instrumentalnu glazbu? Je li tako da je to teška misija? Osim naravno onih koji se već duže vrijeme bave takvom glazbom. Sfumato obećava, Sfumato nije samo još jedan bend, ne, Sfumato je bend koji je tek na početku jedne velike priče.
Matko Bobić
Ovaj instrumentalni trio, kojeg čine Matko Bobić na gitari, Viktor Slamnig na basu i Ivan Cimi Marinović na bubnjevima, prezentirao nam je prije nekoliko mjeseci album prvijenac “Walhali” kojeg su objavili na Bandcampu i YouTube-u. Inače, dio su Jeboton kolektiva koji se već više puta dokazao kao rasadnik odličnih individualnih glazbenika, ali i bendova. Sfumato je najnoviji proizvod i po meni, za sada, najbozbiljniji čije vrijeme tek trebamo dočekati, ali koji je optimistično i s razlogom ušao u ovu glazbenu priču.
Album se sastoji od šest pjesama i otvara ga nešto funkerskija “Muving” koja da je do znanja da ovo nisu samo mladići, nego intelektualno i glazbeno gledano, iskusni glazbenici koji znaju što rade i rade to odlično. Svoj glazbeni put opisuju kao schizo-funk, a opisao bih ga kao funky jazz fusion. Gitarske dionice na svim pjesmama su čiste, bez nekakvih pedala, odnosno efekata, samo malo distorzije i u pjesmi “Walhali” spoj wah-waha i reverba, ali opet nije pretjerano nego više u maniri surf rocka. Ista stvar je i s drugim instrumentima, bez kompliciranja, lijepo, čisto, ali i virtuozno, taman do one mjere da ne bude dosadno ili s druge strane pretjerano. Ima tu slow, medium slow i medium ritma koji je izmjenjuje kako teče album.
Viktor Slamnig
“Neviđeni užici”, “Narančasti čovjek” i “Boja kao situacija”, pogotovo ova zadnja dat će vam do znanja da iza instrumenata stoje poznavatelji ovog glazbenog žanra, koji nisu tu samo da sviraju, nego da i uživaju te vode ljubav sa svojim instrumentima. Ponekad to bude lagano, ljubavnički, ponekad strastveno i zaljubljeno, a ponekad avanturistički kao što je slučaj s pjesmom “Walhali” koju sam već dvadesetak puta vrtio i svaki put bio oduševljen. Taj wah-wah, ta bubnjarska solaža, ta atmosfera, to je toliko perverzno da mi je žao što album traje toliko kratko. S vremenom će dečki ulaziti u još više avantura, još više virtuoznosti, gdje neće biti ograničeni nekakvim glazbenim standardima u Hrvatskoj po pitanju vremena trajanja pjesama, pa će to putovanje biti na još jednoj višoj stepenici. Ali i ova stepenica je dosta visoko, na vrhu stuba do raja, rekli bi Led Zeppelin.
Ivan Cimi Marinović
Produkcija albuma je na zavidnoj razini, svaki instrument je po meni idealno pojačan i ima tu puninu tona koja ostaje u uhu, na onaj najljepši mogući način. Nitko nije vladar pjesme, svatko je na istoj razini, onoj zadivljujućoj, jam sessionovskoj. Nije ni čudo, jer je sve snimano u studiju “Dan, mrak” kod legendarnog Ivana Božanića koji je odnedavno fx ton majstor grupe Mayales na njihovim koncertima, a koji glazbeno zvuče perverzno dobro.
Pokušao sam tražiti greške ovoga albuma, ali ih jednostavno nema, osim činjenice da je kratak, tek 31 minutu, možda su se bojali publike jer je u pitanju apsolutno netipičan i instrumentalan album, što je rijetkost, barem u ovakvim, nazvat ću ih alternativnim i rock krugovima. Ali odvažite se dečki, odvedite ovaj jam session na vrata raja, pokažite svoja muda i udrite po tim žicama i bubnjevima kao nikada do sada. Kao što je prošle godine najbolje novo ime na sceni bio bend Tús Nua, tako je ove godine najljepše iznenađenje svakako Sfumato. Naprijed Trešnjevka!
Foto: Tin Bedenko, Lana Slavikovski (naslovna)