Kad misliš da ne može bolje od “Egzila” Frenkieja, Kontre i Indiga te od “Vojka” Vojka V, onda se pojavi Edo Maajka sa svojim The Rootsima, te se vrati na vrh pijedestala. Kao da je ikad i sišao s njega.
Nije prvi put da slušamo hip hop u bendovskoj verziji, radio je to, radi ga i dalje, Kandžija sa svojim Golim ženama, ali bend kojeg je okupio Edo Maajka možemo komotno nazvati supergrupom sastavljenom od glazbenika koji su se tako lijepo stopili u jednu cjelinu da zvuče kao da jamaju zajedno već barem desetljeće. Prije svega moram reći da ovo nije hip hop album, ovo je primjesa hip hopa, jazza, funka, lude psihodelije, jazza, rocka, odnosno spoj glazbe u kojoj čujem i šezdesete i sedamdesete glazbene godine, ali i sadašnjost i budućnost. Treba spomenuti bend, vrlo važnu kariku ovog albuma pod nazivom “Put u plus”, Yogija Lonicha na gitarama, čovjeka koji je prošao najveće svjetske pozornice, zatim Tonija Starešinića na klavijaturama i svim ostalim tipkalima, genijalac iz bendova Chui i Mangroove, Marija Rašića koji pripada samoj eliti regionalnih bas gitarista, te Mirsada Dalipija, vrhunskog bubnjara. Cijeli album je sniman u legendarnom Morris studiju s kojim je Edo povezan od samih početaka do danas.
Oni koji u svakom lošem iskustvu pronađu dobre strane ili koji od grešaka uče i u budućnosti ih sve manje i manje ponavljaju su uspješni ljudi. Takav bi trebao biti i naš život, često ispunjen negativnim stvarima, ali u svemu negativnom treba pronaći ono pozitivno. Upravo je to filozofija koja stoji iza Edinog albuma “Put u plus”, a njegovo glazbeno putovanje koje je došlo do ovog uratka je najveći plus koji je mogao zamisliti u karijeri.
“Put u plus” mogu nazvati i rock albumom jer svaka pjesma ima pamtljivi riff, bilo na gitari ili klavijaturama, a koji će vam prostrujati kroz tijelo i hipnotizirati vas na 46 i pol minuta koliko traje putovanje. Edo Maajka je uvijek bio na tronu, uvijek je bio kreator, kako kaže prva pjesma albuma, uvijek je bio onaj koji će biti najbolji glasnik uma naroda, poslanik kojemu je cilj ukazati na ono što držimo u sebi, te jasno i glasno reći – NO PASARAN!
Nije lako spojiti bendovsku glazbu s hip hopom, ali ova ekipa je napravila savršeni recept koji će zadovoljiti poklonike i jedne i druge strane. Čak je teško i reći koja je pjesma bolja ili manje bolja od druge, svaka je potencijalni hit, od “Kreatora” s Hendrixovskim gitarskim introm, preko “Bolje je bolje” (feat. Yaya) s glazbenom podlogom koja me podsjetila na legendarne The Doorse, do “No Pasaran” ili “Dolazim i odlazim” koje imaju žestinu poput Rage Against The Machinea. Buntovnički, s mudima, bez pardona i glazbeno po mojem ukusu.
“Ja dolazim iz društva
mala plata, a visoke cijene.
Svako im kriv za njihova govna
i za sve su krive žene.
Tu žena pati, tu žena nosi,
tu žena dobija šamar.
Čak žene kontrolišu žene
jedini spas im je konop il’ tavan.
Ja dolazim iz društva
što bolje mrzi, a bolje hoće.”
Edo je uvijek bio jak na tekstu, što je svakako najvažnija stavka svakog pravog repera, ali način njegovog izražavanja, način njegovog prenašanja poruke prema publici uvijek je bio bez greške i za svaku pohvalu. No, mislim da je s ovim albumom, koji je pravo osvježenje u regionalnom hip hopu, a koji nikad nije bio jači, napravio najbolji potez svoje karijere. Čekao sam taj trenutak, on je morao doći i došao je, ali nisam očekivao da će biti na ovoj razini, iskreno. Znao sam da se nešto opako sprema, znao sam koji su glazbenici u njegovom društvu, znao sam koji su producenti uključeni u priču, no da ću ga toliko puta preslušati i svaki put pronaći neku novu genijalnost u njemu, stvarno nisam mislio. I onda dođem do “Otrova”, suradnje s jednim od najboljih glazbenika našeg podneblja, Dinom Šaranom, stavim šešir na prsa, onako kako je Leonard Cohen znao napraviti na pozornici u čast svojim glazbenicima, naklonim se ovim ljudima i kažem – hvala.
“Osjećam dolazi bijes
kad vojske dižu se u meni.
Medicina za stres
kad lice blijedi i crveni.
Osjećam dolazi strah,
vuče u vodu preduboku.
Tvoj dah ga mrvi u prah
i izgubi se u tvom oku
Zauvijek, ti si moj otrov i lijek.”
Svaka nota je odsvirana baš onako kako treba, svaki produkcijski element je složen kao savršene puzzle, svaka važna poruka je odaslana, a svaka izrečena riječ Ede Maajke je imala svoju težinu. Ipak je on Majka svih repera.
“Od sutra” i “Izdajničko kolo” koje polako završavaju album, nabijene su psihodeličnom, funky i punk energijom koja će uživo svakog slušatelja odvesti na put u plus, te izbaciti kroz znoj sve ono što ga tišti. Ovo su pjesme koje se mogu usporediti s energijom Dubioza kolektiva ili Repetitora, bendova koji su na samom tronu regionalne glazbene scene i koji iza sebe imaju kilometre i kilometre nastupa izvan našeg područja. Mislim da takvu budućnost sigurno može imati i Edo Maajka, odvesti naš hip hop na ona najveća glazbena okupljališta na svijetu te ponosno ispred svih predstaviti ovakav zvuk. Jezik nije barijera za glazbeno izražavanje i prenošenje iskrene energije, to je već puno puta dokazano, a Maajka je dokazao da u njegovoj publici i glazbi ne postoje on i on, nego samo oni koji znaju prepoznati inteligentnu i iskrenu glazbu. A to je upravo “Put u plus”.
Oni koji me poznaju mogli su shvatiti koji je album meni na prvom mjestu najboljih ovogodišnjih albuma, ali nakon Edinog putovanja, koje sam uz punu odgovornost prihvatio i uspješno prošao, moram dobro razmisliti kako će izgledati sâm vrh glazbene piramide zvane “2018. godina”. “Put u plus” nema niti jedan minus, a da ga netko i pronađe, sjetimo se onih riječi, svaki minus ima i plus. A ovaj je 5 plus.