RECENZIJA: Tomislav Goluban feat. Toni Starešinić – “Velvet Space Love”
Instrumentali koji odlično funkcioniraju i zasebno, a ne samo kao pozadinska glazba!
Toni Starešinić ove je godine sigurno “najzaposleniji“ glazbenik u državi. Uz ogroman broj koncerata koje je skoro svakodnevno odsvirao sa svojim matičnim bendovima (Chui, Mangroove) stigao je ostvariti i neke izvrsne diskografske suradnje, spomenimo za primjer samo više nego odličan novi album Ede Maajke. S druge strane je Tomislav Goluban, naš vjerojatno najpoznatiji usnoharmonikaš, Zabočanin koji je svoj blues na harmonici predstavio diljem svijeta, pa i u Memphisu gdje su mu u neku ruku i korijeni. Impresivan broj imena suradnika s kojima je do sada radio uključuje između ostalih Boška Petrovića, Zdenku Kovačiček, Tamaru Obrovac, Miroslava Evačića, Lelu Kaplowitz, Lidiju Bajuk, a sada im se pridružuje i Toni Starešinić.
Ova dvojica izuzetnih instrumentalista našla su se da bi spojila nešto što možda naizgled izgleda nespojivo, a kao krajnji rezultat dobili smo “Velvet Space Love“, album koji otvara jedno sasvim novo poglavlje u instrumentalnoj glazbi u nas. Iako dolaze iz dva, rekli bismo, potpuno različita glazbena svijeta, današnje vrijeme i mogućnosti dozvoljavaju spajanje nekih stvari koje bi možda na papiru zvučale čudno, ali krajnji rezultat koji smo dobili je više nego zanimljiv i više nego zadovoljavajući.
S jedne strane Toni, koji je ekstremno talentiran klavijaturist, svestran i sklon eksperimentu i improvizaciji i koji dolazi iz jazz voda, koje je u svom slučaju nafilovao velikom količinom elektronike, funka, rocka i soula u slučaju Chui i još ponekim utjecajima u slučaju Mangroove, a s druge strane Tomislav,virtuoz koji je instrument koji stane u svaki džep učinio puno većim i koji nam je pokazao da blues ne postoji samo u delti Mississippija nego i u Zagorju, recimo. Ne znam gdje su se ova dva glazbena avanturista srela i dogovorila ovu suradnju, ali dvanaest instrumentalnih skladbi koje nam donosi ovaj album pokazuje da je svakako ova neobična suradnja bila i više nego dobrodošla.
Album otvara “Zero Gravity”, jedan lagani skoro pa ambijentalni blues na usnoj harmonici praćen ili bolje rečeno umotan u jedno psihodelično space odijelo od klavijatura i prelijepom temom koja se ponavlja. U sličnom stilu malo bržeg ili sporijeg tempa i u kombinaciji klavijature i usne harmonike su i “Space Drive” i “My Jupiter Mistress”, dok im se na hiničnoj “Hypersleep Dream” (koja bi bez problema mogla biti špica nekog “High Noon II”) pridružuje sopranistica Josipa Lončar.
Kad smo već kod gostiju red je da spomenemo sve koji su pridonijeli da ovaj album zvuči dobro kao što zvuči, a redom su to sve vrsni glazbenici, Vlado Simcich Vava (gitara), već spomenuta Josipa Lončar (vokalize), Nebojša Buhin (akustična gitara), Robert Bašić (električna gitara), Igor Vugrek (bubnjevi), Damjan Grbac (kontrabas), Mike Sponza (električna gitara), Zvonimir Bajević (truba), Robert Polgar (saksofon) i Mario Šincek (trombon).
Na “10_9_3″ postava se lagano proširuje da bi na sljedećoj “The Busiest Woman I’ve Everl Loved” dobili jedan pravi mali swing s malim jazz orkestrićem. A nakon toga stvari se nastavljaju dalje s “TSMK” u Morricone maniri i s jednom divnom blues temom na zagorski način te ispred sebe bez problema možemo zamisliti Clinta Eastwooda s cigaretom u kutu usana odjevenoga, ne možda u pelerinu iz Leoneovih spagetti vesterna, nego možda neku sofistiraniju verziju primjereniju nekakvome space cowboy stilu.
Vesela kombinacija syntha i usnjaka “Till the End of Space and Time” zatvara prvi dio albuma, a nakon toga dobivamo remixe tri možda i ponajbolje stvari s početka s puno većom dozom ambijentalne glazbe i elektronike. Za sâm kraj ostavljena je i jedina obrada na albumu, “A Man With Harmonica”, velikoga Ennija Morriconea, i naravno tu nam se space cowboy Clint ponovno ukazuje. Odličan album, daleko od konfekcije, za sladokusce, suradnja neobična ali dobrodošla. Nadamo se da će se u nekom obliku i nastaviti i da će se možda i proširiti jer zanimljivo bi bilo u ovakvu kombinaciju ubaciti još ponešto, prvenstveno možda neki vokal.
Ovaj “harmonica meets electronica“ projekt će svakako dobiti svoju valorizaciju i kroz neke nagrade, ali mislim da je autorima to bilo zadnje na pameti, više je vjerojatno to bio izazov u koji su se svakako htjeli upustiti.
Hoćemo li imati priliku ovaj album u ovakvoj postavi čuti i vidjeti uživo teško je reći jer radi se o glazbenicima koji su jedni od trenutno najvrjednijih i najzaposlenijih, ali svakako bi bilo lijepo predstaviti ga negdje i uživo.
