“Moje ime je Vlatko Stefanovski, dolazim iz Makedonije, iz Skopja, i prije više od trideset godina sam sa svojim bandom napravio ovu stvar…“, skromno se u srijedu, 29. kolovoza, negdje na polovini nastupa predstavio ovaj virtuoz najavljujući baš “Skopje“, jednu od najvećih nekadašnjih uspješnica iz repertoara Leba i Soli, banda u kojemu je počeo svoju više nego impozantnu karijeru.
Pred potpuno ispunjenim i prelijepim ambijentom bašče Rock bara King u srijedu je ovaj vjerojatno najveći ambasador makedonske glazbe u svijetu održao nastup koji će oni koji su imali sreće nazočiti vjerojatno dugo pamtiti. Moram priznati da Vlatkov rad pratim odavno, još od vremena ranih Leba i Soli, i osim što sam ih gledao puno puta uživo (i prije i poslije, i reunion) gledao sam i njega u skoro svim kombinacijama s kojima je nastupao, od Miroslava Tadića, “Trete majke”, svirke s Janom Akkermanom, električne verzija s triom pa Radom Šerbedžijom i tko zna s kim sve još, ne mogu se sjetiti da sam ga ikada gledao ovako solo. Samog s gitarom. Tu se ipak vidi ‘ko je ‘ko. Nemaš nikoga na koga se možeš osloniti (osim možda na koju pedalu), i tu se na kraju “na muci poznaju junaci“. Caka je u tome da Vlatku Stefanovskom sviranje gitare nije muka nego sigurno najveće zadovoljstvo u životu i to je zadovoljstvo doveo do savršenstva.
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2017/11/25/recenzija-vlatko-stefanovski-mother-tongue-novi-biser-makedonskog-genija/
Jedna akustična gitara i jedna mala električna, par pedala i divajsa ispred i malo pojačalo na kojem je sjedio bilo je dovoljno da se izreka “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“ pokaže i u praksi jer je Vlatko svojim makedonskim srcem osvojio sva srca koja su ga došla pogledati i poslušati.
U nekih sat i pol svirke prošarao je kroz cijelu svoju karijeru, dobro nam predstavio odlični ovogodišnji akustični album Mother Tongue, prošetao nas kroz sedmoosminske, devetosminske pa i jedanaestosminske ritmove, a već po tradiciji najbolji prijem su imale i najpoznatije stvari kao Čuvam noć od budnih, za koju kaže da mu je najpopularnija stvar koju je ikada napravio s više od deset milijuna pregleda, ili Jovano Jovanke, koja je najpoznatija makedonska pjesma ikad i koja se izvodi na svim kontinentima.
Zanimljivo mi je bilo vidjeti ispred same male improvizirane pozornice puno baš mladih ljudi koji su posjedali po podu i gledali kao opčinjeni ples Vlatkovih prstiju po vratu gitare i magiju koja izlazi iz zvučnika. Ima nade za mlade, pogotovo mlade iz Đakova.
Ovaj umjetnik nastupao je do sada u nekim od najvećih i najpoznatijih dvorana na svijetu, u nekim od najvećih gradova na svijetu, a ovoga puta je ova sretna publika u malom slavonskom gradu dobila isto ono što dobija publika diljem svijeta, onu iskonsku emociju koju je ovaj umjetnik svojim umijećem i vještinom prenio na nju. Naravno da je publika na kraju prepoznala kvalitetu koju je dobila i nagradila ga je na jedini mogući način, dugotrajnim pljeskom umjetniku svjetskog glasa i svjetske razine.
Na samom kraju Vlatko je obećao da će svakako ponovo doći u Đakovo, idući put u električnoj varijanti s triom, a do tada ćemo pamtiti nastup s kojim nam je ovaj makedonski ambasador razgalio i srca i duše.
Svakako pohvala organizatorima, Rock baru King, koji svojim sugrađanima, a i svima koji su došli sa strane priušte ovakva zadovoljstva jer u današnja relativno teška vremena, pogotovo u Slavoniji, nije to baš ni lako izvesti, stoga još jednom kapa dolje i nadam se da se opet vidimo uskoro.
Foto (arhiva): Nikola Knežević