Nismo predugo čekali na novi studijski uradak jednog od predvodnika indie zvuka današnjice, Florence + The Machine, barem ne onoliko koliko smo čekali albuma prije ovoga.
Naziv “High As Hope” puno toga govori, u prijevodu ima nade iza svake patnje i boli, odnosno u svemu treba naći nešto pozitivno jer ono vas može izvući iz bestežinskog stanja uma. Cijeli album je dosta tmuran, ali je upravo iz te melankolije izvučeno ono pozitivno zbog kojeg se nećete osjećati loše nakon slušanja. Florence Welch, alfa i omega benda, radila je album u suradnji s američkim producentom Emileom Hayniejem. A je li ona pozitivna ili negativna, odnosno pozitivno negativna ili negativno pozitivna, saznat ćemo (valjda) u sljedećim rečenicama.
Odmah u početku albuma nešto neočekivano, nenadani zvuk, dosta melankoličan, što bi u žargonu rekli – ide do kosti. Down tempo pjesma s minimalističkim uvodom koji je koncentriran najviše na njezin vokal, a riječi govore sve i može ih se na različite načine tumačiti. Vjerojatno misli na odlazak u visine sa svojim mislima i pronalasku osobe koja će je spustiti nazad na zemlju, u realnost. Pretpostavka je da je bila na rubu nekakvog psihičkog ili ljubavnog sloma što nagovještavaju riječi da je nebo bilo crno i da je vidjela anđela. Ali najsnažniji dio pjesme je konstantno ponavljanje “hold on to each other” koje dolaze na simfonijskom kraju uvoda. Kako rekoh, neočekivano! Ali uvodna pjesma je ključna jer nagovještava cijelu temu albuma, kako sam rekao na početku, patnju, bol, ljubavne probleme, pronalaženje onog pozitivnog u svemu te povratak na normalni životni put.
“The show was ending and I had started to crack
Woke up in Chicago and the sky turned black
And you’re so high, you’re so high, you had to be an angel
And I’m so high, I’m so high, I can see an angel”
A onda upoznajemo onu staru Florence na pjesmi “Hunger”, zvuku koji je njihov zaštitni znak i zbog kojeg ih volimo kao takve. Ponovno snažna poruka i njezino vraćanje u prošlost kada je kao tinejdžerica prvi put iskusila ljubav. I sama je naglasila kako je ova pjesma nastavak “Sky Full of Song”, prvog singla kojeg je predstavila s ovog albuma.
Ponovno se vraća u svoju mladost, Južni London gdje je i rođena, svoju ludu, ali i lijepu mladost, trenutke druženja s najdražima, pijanstva i sve druge avanture. Mladost – ludost!
Kao da se sve pjesme naslanjaju jedna na drugu, jer kako se obraćala Bogu u spomenutoj “South London Forever”, tako ga spominje i u nastavku, ali naravno u kontekstu. Ponovno govori o svojim osjećajima prema nekome ili nečemu i savršeno ih upakira u svoj savršeni smisao za stvaranje tekstova. Glazbeno je opet sve kao jedna moderna simfonija tijekom koje u jednom trenutku i prede što me podsjetilo na Siouxsie and the Banshees i kultnu “Face To Face”, još jedan bend koji kao i Florence ima karizmu kakvu rijetki imaju.
Na albumu je jednu pjesmu posvetila svojoj mlađoj sestri Grace, koja je pak na cijelu tu ideju rekla kako bi jednostavnije bilo da joj je samo rekla u oči – “volim te”. No, Florence je u jednom intervjuu naglasila kako je Grace vrlo važna osoba u njezinom životu, ali da nikada nisu mogle sjesti, pogledati jedna drugu u oči i reći – “volim te”. Valjda je to ta engleska hladnoća o kojoj svi govore. Nije to jedina posveta na albumu, a ponovno je jednu i drugu povezala, vjerujem da joj i jedna i druga osoba daju snagu. Jedna onu snagu ljubavi, a druga onu žensku snagu i upornost s obzirom da je Patti Smith oduvijek bila jedna od onih u ženskom glazbenom svijetu koja je imala muda, da se tako izrazim. Jer žene su uvijek bile i uvijek će biti hrabrije od muškaraca.
“Well, you’re a ‘real man’, and you do what you can
You only take as much as you can grab with two hands
With your big heart, you praise God above
But how’s that working out for you, honey?
Do you feel loved?”
https://www.youtube.com/watch?v=msfBFLd3Rsw
Florence i dalje nastavlja koristiti simfonijske elemente, odnosno gudačke i puhačke instrumente zbog čega niti jedna pjesma na albumu nema prazninu, a što u konačnici neće dovesti slušatelja do razočarenja. Iako mi sami kraj albuma (zadnje tri pjesme) nije previše zanimljiv i odudara od dvije trećine albuma koji je za najvišu ocjenu. A i ugođaj postaje sve melankoličniji s naglaskom na pjesme “The End of Love” i “No Choir”. Opet se sukobljava s ljubavnim poteškoćama koje ne moraju nužno značiti da su između jedne i druge osobe, nego više između osobe i njezinih životnih potreba. Jer bez ljubavi se ne može, u kakvom god ona obliku bila. A glazba je jedna od njih o čemu govori u “No Choir”, no i u njoj postoje nemiri koji mogu utjecati na kreativnosti, poput samoće, nemogućnosti pronalaska savršenog balansa uma i života s čme se ona suočavala tijekom najvećih trenutaka glazbene karijere.
“But I must confess
I did it all for myself
I gathered you here to hide from some vast unnameable fear
But the loneliness never left me
I always took it with me
But I can put it down in the pleasure of your companyAnd there will be no grand choirs to sing
No chorus will come in
And no ballad will be written
It will be entirely forgotten”
Nesumnjivo je Florence Welch jedna od liderica nove generacije pjesnika u glazbi, tekstopisaca koji su kilometrima udaljeni od pjesama lakih nota, koji u svakoj melodiji i svakom retku nose važne životne, ljubavne ili bilo kakve treće poruke, odnosno poruke koje će slušatelji znati pronaći i iz njih izvući nekakvu pouku.
Život je lijep, ali život je i kratak. Iskoristimo ga na najbolji način, zadovoljimo sve svoje potrebe, živimo punim plućima i nikada ne dozvolimo da netko ili nešto loše utječe na naše raspoloženje, životni balans i intelektualni razvoj. I kao što su Florence Welch i Patti Smith snažne žene, tako moramo u svakom trenutku biti snažni i svjesni da se sa svime negativnim kad tad moramo suočiti i pokazati da smo bolji i snažniji. Jer u svemu postoji nada, a živjeti bez nade znači prestati živjeti!
Foto: Vincent Haycock