RECENZIJA: Mixed Up Mary: “Umolomni” – kao madeleinesi Marcela Prousta
Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sve je više bendova i izvođača koji njeguju indie ili dream pop ili bilo koju vrstu, nazvat ću ga nekomercijalnog pop zvuka.
Ipak u moru njih pojavi se svako malo i netko specifičan koji će vas natjerati da ga iznova slušate, a jedan od takvih bendova je i Mixed Up Mary čiji autorski dvojac čine Ana i Konrad Lovrenčić (Elemental, Kries, Chui), a nisu, kako to simpatično znaju reći, sestra i brat. Oko njih su se okupili još Davor Zanoški (klavijature; Elemental), Erol Zejnilović (gitara; Elemental, Kries) i Silvio Bočić (bubnjevi; Mangroove, Darko Rundek). Ako uzmemo sve ove bendove u kojima ovi glazbenici sviraju, onda je Mixed Up Mary glazbena kombinacija istih (izuzev hip hopa), a još bih dodao U pol’ 9 kod Sabe, Saru Renar, čak u nekim trenucima Nipplepeople i Lollobrigidu te druge sanjive, popastične i ugođajem slične bendove.
Ispred mene je debitantsko studijsko izdanje Mixed Up Mary koje se zove “Umolomni” i stiglo je na recenziranje prije službenog izlaska (5.10.). 11 pjesama, bazno sličnih, glazbeno i atmosferski šarolikih, producirao je Koni, a mastering je radio Srđan Sekulović Skansi. Svoj glazbeni stil opisuju kao chamber/noir pop, a on na trenutke postaje i donekle indie, electro pop s dozom loungea. Više mi se sviđa onaj klasični bendovski zvuk, kad čuješ sve instrumente u svojoj prirodnoj, recimo to tako, postavi ili obilježju. Tu se svrstavaju pjesme, prvo ću spomenuti svoje najdraže, “Umolomni” i “Moja bedra te pamte” te “Zauvijek”, “Ako se ne sretnemo danas” i slične. U svim tim pjesmama naglašeni su dosta bubnjevi, što mi i odgovara za ovakvu vrstu glazbe, a distorzirana gitara, čak u nekim situacijama i vokal, fenomenalno se sjedinjuju u jednu izvrsnu cjelinu. Vokal u slučaju ovog benda nije samo vokal, nego i još jedan dodatni instrument, poput glasovne simfonije koju čujemo u nekim pjesmama gdje Ana ide dosta u širinu i obogaćuje aranžmane i melodije.
S druge strane, one pjesme za koje sam rekao da podsjećaju na Nipplepeople ili Lollobrigidu, time i na electro pop, a to su “Daj mi tren” i nešto laganija “Ti si jedno čudno”, nisu mi dobro sjele u raspored ovog albuma. Uopće ne bih išao u tom smjeru i ako bih radio bendovsku glazbu, onda bih nastavio s njom i na ovim pjesmama. Vjerujem da im koncepcijski to nije pasalo pa su se odlučili na ovakve verzije ili su se jednostavno u tom trenutku tako osjećali, ali nije došlo do mene.
Na albumu možemo čuti i laganije melodije, u Mangroove stilu, s jazzy ritmom i udaranjem bubnjarskih štapova o rub doboša. Zavodljivo i nadasve lijepo, a tu mislim na odu ljetu i sjećanja (“Ljetna”) i još jednu ranije otkrivenu (“Zauvijek”). Nostalgija, sjećanja, ljubav, ona nemoguća i ona moguća, teme su koje se provlače kroz cijeli album, ali supružnici su rekli kako je prije svega ovo album o rastancima. Zanimljivo, bračni par kroz glazbu progovara o rastancima. Rastanci su tužni, svakako, ali ovisi kako ih prihvatite. Ako od cijele te situacije naučite makar jednu stvar i postanete pametniji za nju, onda je rastanak imao i svoju pozitivnu stranu. Uostalom, ako svu bol i razmišljanja koji su bili neizravni ili izravni sudionici rastanka pretočite u ovakve tekstove, melodije i pjesme, onda ste pobjednici. Radilo se to o vama ili ne.
“Sanjaj dan što nikad neće doći,
mjesta sva gdje neću s tobom poći.
Umolomni snovi lome svijest.
Taj čas trepnem i nema nas.”
Melankolija vlada i ovim albumom, kao da me prati na već nekoliko uradaka koje sam recenzirao u zadnje vrijeme, ali melankolija je dobra ako je obojana (a ne mora nužno značiti), ako nas neće nakon preslušavanja odvesti u depresiju. U ovim tekstovima i ovoj glazbi svatko može pronaći sebe, neki svoj životni trenutak, a koji će vam vratiti neka sjećanja. I Ana je jednom prilikom spomenula (ako se ne varam to je bilo za pjesmu “Ljetna”) Marcela Prousta i njegove madeleinese koji su mu na trenutak svojim mirisom vratili sjećanja na neka vremena pa su od tih sjećanja nastajala kompletna djela. Glazba Mixed Up Mary je kao madeleines.
“Nogama mlatim ulice koje me vode od tebe
jer nekog moram kazniti za svoje loše odluke
do krvi grizem usnice da isperem sve okuse
i da zavaram sjećanje, sjećanje ne sjeća te se”
Ovo je prvi pravi album benda Mixed Up Mary (2015. godine objavili EP) i vrlo sam zadovoljan finalnim proizvodom, samo bih ga još htio čuti uživo i dati jednu kompletniju ocjenu. Koni je već više puta smatran i proglašavan jednim od najboljih hrvatskih basista, a supruga Ana ima jako lijepi smisao za pisanje tekstova i stvaranje nostalgičnih trenutaka, što mi definitivno daje za pravo reći da su na vrlo dobrom putu da pronađu svoje mjesto u hrvatskoj pop glazbi. Mislim na ozbiljnu poziciju koja će ih potaknuti na nastavak kreativnog stvaralaštva. Ako je ovo album o rastancima, kakav bi tek bio onaj o lijepim sjećanjima. I rastanci mogu biti lijepi, naravno, ali samo u slučaju onih među koje svrstavam i Mixed Up Mary.
Na ovaj zaključak moram nadovezati likovno oblikovanje albuma. Na naslovnici se nalazi slika umjetnice Dragice Dade Modrić, a vizualni dizajn i odlične ilustracije radila je Irena Mihalinec. Za nekoga su ovo sitnice, ali su vrlo važne i sjajno se uklapaju u priču i koncepciju albuma.
