RECENZIJA: Bradley Cooper: “A Star Is Born” – dvanaest tonova do oktave!
Izgleda da će ovo biti godina glazbenih filmova, jedan veliki je stigao (“A Star Is Born”), drugi veliki je na putu za kina (“Bohemian Rhapsody”). Osim glazbe imaju još nešto zajedničko, kritičari već sada govore da su im suđene nagrade Oscar.
Ljubiteljima filma poznata je verzija “A Star Is Born” iz 1976. godine s Krisom Kristoffersonom i Barbrom Streisand, no oni pravi filmofili znaju da original stiže iz 1937. godine prošlog stoljeća gdje su glavne uloge tumačili Janet Gaynor i Fredric March, dok su prije ove zadnje verzije snimljena još dva remakea, osim spomenutog i onaj iz 1954. godine s Judy Garland i Jamesom Masonom. Niti jedan nisam gledao do sada pa sam se upustio u tu avanturu, prvenstveno zbog međusobne usporedbe, originalne priče i konačnog odgovora – tko je najvjernije odigrao glavne uloge i koja je verzija najbolja. Moramo shvatiti da nije isto snimati film u četvrtom desetljeću prošlog stoljeća i u drugom desetljeću 21. stoljeća.
Jedan zanimljiv i simpatičan detalj provlači se kroz sve verzije filma, trenutak kad ju dozove i kaže – “samo sam te htio još jednom pogledati”. Nažalost, ima još nešto zajedničko svima, a to je tragičan kraj zbog kojeg će mnogima suze silaziti niz lice izlazeći iz kina. Baš su neke djevojke, dok smo se spuštali liftom iz Kaptol centra, razgovarale kako su razočarane što nije u pitanju sretan kraj. E, pa kad nije u pitanju tipični sladunjavi film.
Glazba, kako je opisana u filmu, je 12 tonova do oktave koji se ponavljaju iznova i iznova. Zna biti dosadna, a zna biti uzbudljiva. Sve ovisi kako ju doživljavaš, kako ju proživljavaš i kako ju emotivno shvaćaš. Jack (Bradley Cooper) je standardni profil današnjeg glazbenika. Ima sve, odlične pjesme, publiku, novac. A uz novac stiže i ostalo, droga, alkohol i jako loše emotivno stanje. Možeš biti uspješan koliko hoćeš, ali ako ti srce nije na mjestu i ako nemaš život vrijedan življenja, onda ga nećeš ni poštovati, kao ni osobe oko sebe. Životne tragedije su samo sol na već načetu ranu. Kad si bespomoćan i kad osjetiš da nemaš izlaza, onda sve svoje nedostatke prihvatiš kao nešto pozitivno i konstantno mu se vraćaš samo s jednom stvari na umu, da pronađeš osobu koja će s tobom sve to prolaziti.
Vjerujem u srodne duše, vjerujem u sudbinu i vjerujem u tezu da će svemir sve posložiti kako bi vaš život išao u onom smjeru u kojem žarko želite da ide. Tako je svemir spojio Jacka i Ally, srodne duše, glazbene talente, jednog prekaljenog i drugog koji će tek zasjati. No, Jack nije u njoj vidio samo srodnu dušu, ljubav, djevojku, kasnije i suprugu, vidio je osobu s kojom će prolaziti kroz teške emotivne trenutke koje su ga zadesile. Mislim da je jasno znao kako izlaza nije bilo i kako je životu došao kraj, ali i kako te zadnje trenutke treba provesti s osobom koja ga razumije i koja će s njim uživati u istim porocima. Otac i on su nekada bili tzv. “drinking buddies”, ali takvo što nije dobio od Ally, djevojke koja je bila zaljubljena do ušiju u njega (i on je bio u nju) i koja je samo htjela da on bude sretan. Usput, muškarci stvarno znaju biti svinje. Tog trenutka kad je ona trebala zasjati i kad se radilo o njezinoj sreći, Jack nije smio biti blizu nje. I sebi je najveći neprijatelj, a shodno tome i cijeloj okolici. To je trenutak kad je shvatio da je došao konačni kraj, ali je i znao da će ona uspjeti (već je i uspjela), da je prava zvijezda rođena i kako je došlo vrijeme da netko drugi preuzme veliku pozornicu. Ta pozornica se zove život. Život vrijedan življenja.
I tko je bio bolji? Moram svakako reći da se Bradley Cooper ističe ovdje prvenstveno kao redatelj koji je uspio na vrlo dobar način prikazati emocije, često koristeći close up scene, ali i sitne detalje poput dodirivanja njezinog nosa, pogleda u prazno, samoće, prikaza života kakav treba biti i s druge strane onakvog kakvog ne smijemo voditi. Sjajno prikazan kontrast. Što se tiče njegove uloge, u drugom dijelu filma mi se više svidio nego u prvom. Na početku mu konstantno na licu vidimo osmijeh što nije bilo u slučaju Krisa Kristoffersona i Jamesa Masona, stoga su mi oni bolje odradili taj posao. Život je u rasulu, osmijeh mora biti samo u tragovima jer nestaje, odlazi i nikad se više neće vratiti. Bilo bi bolje da je više koristio emotivno stanje kao u “Snajperistu”. Tamo sam ga se stvarno bojao – taj pogled, ta odsutnost…Bilo je toga i ovdje, ali ne u onoj količini u kojoj sam očekivao. No, opet je vrlo dobro glumio.
S druge strane Lady Gaga na kakvu nismo navikli, doduše nismo je previše ni imali prilike gledati na velikom platnu. Njezin privatni život svakako bi se mogao pronaći i u ovom filmu (glazbeni uspjeh, Grammy nagrade, plesači koji su i u stvarnom životu isti kao i u filmu, a i zovu se troopers ili vojnici, baš onako kako ona njih zove; vidljivo u dokumentarnom filmu “Gaga: Five Foot Two”). Jasno je dokazala da je stvorena za umjetnost, bila to glazba, film pa čak i mjuzikli (rado bih je vidio u toj varijanti). Strašne glasovne sposobnosti ima i samo je onim najvećim nevjernicima trebao ovaj film da se još jednom uvjere. Sjajno se prilagodila ulozi koju nije jednostavno izvesti i vrlo dobro se snašla u svakoj situaciji. Zanimljivo je bilo gledati kako se s godinama kinematografija mijenja pa je samo u ovom filmu, zbog današnjeg ludog svijeta i publiciteta, moralo biti golotinje. Vidjeti Lady Gagu golu u filmu? Zašto ne! Pohrlite u kina! Ili nemojte jer imate još bolji cleavage u spomenutom dokumentarcu. Bilo je još nekoliko sličnih situacija u filmu koje su tipične za današnje vrijeme, Oscarovski napravljene, američki napravljene, ako me razumijete, a koje su me malo zasmetale. No, kad zaokružimo cijelu priču, ovaj treći remake je vrlo dobro napravljen, čak bih ga stavio na drugo mjesto, odmah iza verzije iz 1976. godine. Čak ima i puno sličnosti s tim filmom u smislu da je ženska uloga u potpunosti vezana uz pjevačku karijeru, a ne filmsku kao u originalu. Čak bih rekao da su i Barbra i Lady Gaga bile na istoj pjevačkoj razini jer obje mogu biti i nježne, ali i ispostaviti snažne vokale. A i obje su ovom filmu dale jednu posebnu seksi notu.
Svi se nekako koncetriraju na dvije glavne uloge, ali zaista moram istaknuti i Sama Elliotta koji je glumio Jackovog brata, Bobbyja, ujedno i stage menadžera. Njega je u prošloj verziji isto odlično glumio Gary Busey.
I za kraj – soundtrack. Oscara već sada zaslužuje, ne samo za najbolju filmsku glazbu nego i za naslovnu pjesmu. Mislim da tu neće biti konkurencije ove sezone, čak ni u filmu o Freddieju Mercuryju jer ovdje ipak treba dati prednost autorskoj glazbi. Tu je Lady Gaga još jednom iskazala svoje umijeće, naravno uz pomoć nekoliko producenata koji su radili na glazbi, uključujući i Bradleya Coopera. Zahtijevao je da sve pjesme budu izvedene uživo i nije pogriješio. Imale su jednu posebnu dušu i težinu, a zbog čega će i gledatelj u kinu ostati bez daha. Znaju Amerikanci kako privući gledatelja, bez pardona. I konačno da se u remakeovima nije dogodio i remake soundtracka nego nešto potpuno novo, što je bio slučaj i u prošlim verzijama ovog filma. S punim pravom mogu reći da je glazba, zbog svoje autorske note i svježine, nešto najbolje što sam čuo ove, ali i zadnjih par godina u filmskoj industriji. Snažno, s puno emocija i s fenomenalnom izvedbom. I Cooper je dosta radio na sebi u tom smislu, a pomoć mu je pružao prateći bend Neila Younga, Lukas Nelson & Promise of the Real. Lukas je sin legende Willieja Nelsona i Bradleyu je pomogao da dobije taj duboki glas, a pomoć je potražio i kod Eddieja Veddera iz Pearl Jama i još nekih “dubokoglasnih” likova. Recimo, za razliku od njega Kris Kristofferson je prije svega glazbenik pa mu je bilo i lakše kroz sve prolaziti. Veliki trud je uložen i na realne scene koncerata pa su tako neki dijelovi filma snimani na Glastonbury festivalu. Na sve se pazilo i zbog toga ovom filmu treba dati visoku ocjenu.
Ne mogu reći da je film za Oscara pa čak ni uloge. Možda će se gledati na taj prokleti publicitet pa će Oscar zbog svoje promocije nominaciju omogućiti Lady Gagi. Ne bi ni čudilo jer je i Judy Garland bila nominirana, kao i kolegica Janet Gaynor. Za razliku od filma iz 1954. godine, prva i treća verzija imaju Oscara u rukama, zadnja zbog soundtracka, tako da sličan ili možda veći sjaj očekuje i ovogodišnju verziju. A tko je zvijezda filma? Naravno, Lady Gaga jer je zvijezda rođena puno prije ovog remakea. U stvarnom životu!
Foto: Clay Enos/Courtesy of Warner Bros. Pictures
