Kensington Lima nije bend, projekt je to koji nam već skoro dvije godine na kapaljku biva predstavljan svakih nekoliko mjeseci ponekom pjesmom koja nas trenutno oduševi i nakon koje slijedi stanka i ponovno iščekivanje sljedeće.
E, pa iščekivanju je napokon došao kraj jer se pred nama pojavio “May”, prvi album Kensington Lime. Iza ovoga imena i projekta “krije” se Josip Radić, poznat nam po nekoliko glazbenih projekata, a ponajviše vjerojatno po tome što je uz kolegu Branka Dragičevića (koji se kao suradnik pojavljuje i na ovome albumu) jedini koji je u stalnom kontaktu sa prvim migrantom koji je napustio ova naša područja i nastanio se trajno na Marsu. Naravno radi se o Valentinu Boškoviću koji preko Josipa i Branka šalje svoju glazbu i svoje poruke svojemu narodu.
Josip je nakon godina skupljanja svojih autorskih pjesama odlučio iste predstaviti i široj publici pa je za tu priliku skupio više nego renomirano društvo da mu u tome pomogne. Dvije godine društvo se skupljalo u studijima od Zagreba, preko Rijeke, do Splita i napokon smo dobili priliku vidjeti što se to svih ovih godina skupilo u Josipovoj pjesmarici, a ono što smo dobili zaista je impresivno.
Već uvodna vokalna minijatura Games For May zvuči nam kao uradak skinut s nekih od najboljih trenutaka Beach Boysa iz njihove najbolje Pet Sounds/ Smile faze. Tema se pojavljuje ponovo na fantastičnoj odjavnoj stvari Summer’s Gone koja je bila i zadnji najavni “singl“ prije izlaska albuma. Vokalima su Josipu pripomogli Neno Belan i Olja Dešić.
Nakon uvodne Games For May prelazimo na Day Off i već smo na teritoriju Beatlesa. Stvar je to koja kao da je napisana perom Paula McCartneya i koju bez problema mogu zamisliti kako ju on pjeva na nekom od svojih najboljih samostalnih albuma, a i Penny Lane se provlači tekstom.
Iako vjerojatno postoje ljudi koji vole Beatlese koliko i ja (ljudi koji ih vole više od mene ne postoje) uvijek mi ih je drago te ljude upoznati, bilo osobno ili kao u ovom slučaju kroz neki njihov projekt. Izvrstan retro početak albuma s hommageom najvećima više nego dobro zvuči, a nastavlja se u ponešto drugačijem stilu, ali istoga nivoa kvalitete.
Long Summer Short je lijepa tipična kantautorska stvar koja nas vraća u sedamdesete godina kada je kantautorski pokret imao možda i svoj vrhunac, pogotovo na američkoj zapadnoj obali.
Slijedi je Jenny From Upstairs, zanimljiva priča i jedna od rijetkih nešto bržih stvari na albumu. Stvar je to koja, kad vam se svojom melodijom i svojim ritmom uvuče u uho i pod kožu teško ćete je se rješiti tek tako, ja već danima ne mogu.
Nakon nje jedan od najvećih bisera na albumu. One More jedan je fenomenalan americana/country duet koji su otpjevali Josip i Lovorka Sršen (gdje je bila do sad ?) i koji je sigurno u rangu mojih najdražih dueta koje sam ikada čuo (Gram Parsons/Emmylou Harris, John Prine/Nanci Griffith, Lucinda Williams/David Crosby, Robert Plant/Allison Krause…)
Spend The Winter Here, još jedna divna americana, a nakon nje pravi boogie (Status Quo style) It Was Better In The Days Of Cassette. Sam naslov nam sugerira žal za minulim vremenima, a ekipa se u pjesmi poprilično raspištoljila.
Chasing Sunsets biser koji slijedi u stilu Jayhawksa otpjevao je kao gost Aljoša Šerić iz Pavela, a nakon nje Eltonovska Memphis (jedina koju je Josip napisao u suradnji sa Nevenom Kolarićem) i rano Eaglesovska Waiting For My Favorite Song samo nastavljaju nisku čistih zgoditaka ovoga albuma.
Your Front Door odlično bi se uklopio na izvrsni Beckov Morning Phase album, a ovaj album maestralno na kraju zatvara već spomenuta Summer’s Gone.
Već iz svega do sada napisanog može se steći dojam da smo sve što na ovome albumu možemo čuti već negdje čuli, ali to je samo djelomično tako. Možda bi najbolja usporedba bila kada bih rekao da je uranjanje u album May kao ulazak u neku kuću u kojoj još nikada nisam bio, ali kad sam ušao imam dojam da sve prostorije i sve stvari u kući već znam od prije i što je najvažnije od svega da se u toj kući fenomenalno osjećam.
Daleko je May od neke velike pretencioznosti, ali savršenost izvedbe može se čuti u svakom tonu ovoga albuma.
Produkciju svjetske razine odradio je sada već producent čarobnjak Mark Mrakovčić, osim tri pjesme koje su isproducirali Olja Dešić, Vedran Križan i Jere Šešelja, a paletu gostiju upotpunjuju još i Danijel Kadijević, Luka Norac, Vedran Baotić, Davor Capković, Darko Bakić, Danijel Benko, Marko Jurić i dizajner omota Darko Kujundžić (nismo valjda nekoga…) što nam samo govori koliko je ovaj projekt bio ozbiljan i zahtjevan.
Svatko od nas ponaosob ima i neke svoje osobne glazbene favorite koje voli i koje sluša u životu, a imam osjećaj da se puno mojih osobnih glazbenih favorita preklapa s favoritima Josipa Radića. Jednostavno me ta njegova pjesmarica pogodila u žicu i već se danima ne odvajam od albuma May.
Na kraju što reći, Valentino Bošković se izjasnio i još odavno izbacio datum svoga koncerta, a sada čekamo da se izjasni i Kensington Lima. S nestrpljenjem čekamo objavu datuma i mjesta kada ćemo ovo što smo čuli na albumu moći čuti i pogledati i uživo.
Ove godine je za moj ukus izašlo stvarno nekoliko odličnih albuma i mogu što se mene tiče reći da je diskografski godina bila vrlo uspješna, ali evo, dva mjeseca prije kraja godine ‘ladno ću napisati da je za mene May album godine.
Naravno da ću se, ako se za moj ukus pojavi još bolji album od ovoga, posuti pepelom, ali to bi mi u neku ruku bilo i drago jer bi značilo da je ovo jedna genijalna godina, ali otom potom.
Do tada, pokušajte se na bilo koji način dokopati ovoga fantastičnog albuma koji sadrži dvanaest čistih bisera u kojima ćete sigurno uživati, pogotovo vi koji smatrate da (nam) je bilo bolje u danima kaseta.
Foto: Emanuela Tomino/Mixer.hr