Opća mjesta američke traumatične povijesti prikazane su u filmu s retro štihom relativno dobro, a film svakako treba vidjeti, prije svega, zbog odličnih glumaca stare i srednje generacije.
„Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio,
Teška vremena, prijatelju moj, nisam prebolio…“
Stari pripjev uspješnice Jimmyja i Šomija iz benda Neki to vole vruće dobar su šlagvort za početak priče o ovoj priči u kojoj se skupilo svega i svačega i, iako ne bih rekao da je to „skupljeno“ zbrda-zdola, rezultat nije pretjerano sjajan. Unatoč tome, film ima svojih vrijednosti, a to su prije svega glumačke izvedbe. No, krenimo redom.
Teška vremena o kojima je ovdje riječ Amerika nikad nije (i neće) preboljeti. Umorstvo Kennedyja, traume Vijetnama, prisluškivanje, afere političara, korupcija, pljačke… opća su mjesta povijesti (i filmske) koja su više-manje dobro (nekad i odlično) prikazana i na velikom platnu. Treba im se vraćati, revalorizirati i nastojati ih prikazati još jasnije, a i kontekstualizirati ih, aktualizirajući nov(ij)e situacije i ličnosti koje treba prikazati u, kako se to veli, pravom svjetlu. Forma koju koristi čovjek čije je prezime samo slično velikom Jean-Lucu, Drew Goddard, jest već viđena situacija u kojoj se na jednom mjestu (motel El Royale) susreće niz likova čije će se sudbine ispreplesti do fatalnog (krvavog) svršetka. Dakle, već viđeno, a za nešto višu ocjenu Goddard bi trebao imati umijeće svoga skoroprezimenjaka ili nekoga koji će to učiniti s više osjećaja i kvalitetnije. Ovako, ostaje nam žal što od uvijek potentnih, zanimljivih (premda općih) mjesta nije napravljeno više.
Goddard je poznat kao scenarist popularnih serija (“Buffy, The Vampire Slayer”) ili filmova (npr. “World War Z”; što je to trebalo Bradu Pittu?), a kvalitetniji mu je iskorak bio rad na filmu “The Martian”, iako bi se o pojedinim scenarističkim intervencijama i u tom slučaju dalo raspravljati. U nekim momentima film djeluje kao vježba ili „priprema“ za ono što ćemo u konačnici gledati u kinu, a taj me dojam nije napustio do samoga kraja. Kraj, odnosno rasplet, podsjetio me na Carpenterove “Vampire”, no to i nije neki kompliment. Velikan sedamdesetih imao je i bolje radove. Neujednačenost je konstanta koja nas prati od samoga početka do kraja ovoga pomalo razvučenoga rada, a vatru u srcu gledateljevu podgrijavaju, prije svega, glumci i – glazba. To su i najjači aduti filma.
“Čast” da pokaže svoj glumački genij dobio je Jeff Bridges koji se vrlo dobro nosio sa svojim likom i dijalozima, uspijevajući uskladiti brojne stvari koje mu je na stara pleća nabacio autor (mračna, kriminalna prošlost, demencija…). Odlično mu je parirala Cynthia Erivo u ulozi pjevačice Darlene Sweet. U „prvu petorku“ valja još uključiti Jona Hamma kao vladina agenta, te Dakotu Johnson koja se ovom ulogom itekako odmaknula od one u serijalu „50 nijansi…“. Onaj koji pravi sve veći odmak i iskorak glumeći u sve zahtjevnijim projektima jest Chris Hemsworth; nekada samo lijepoga i visokoga stasa i ljepuškastoga lica koji se prihvaćao uloga akcijskih (polu)bogova, a sada sve više opravdavajući priznanja „glumca u usponu“. Želimo mu sreću. Najbolji „šesti igrač“ (da se poslužimo NBA terminologijom) je Lewis Pullman koji je, na sreću, izbjegao upasti u zamku „još jednoga Normana Batesa“ iako je njegov lik dobrim dijelom inspiriran Hitchovim besmrtnim psihopatom kojega je utjelovio Anthony Perkins. Za Cailee Spaeny sam siguran da će se još čuti, iako i do sada ima pristojnu glumačku( i glazbenu) karijeru.
Soundtrack je vrlo dobra kombinacija stvari onoga vremena (od Four Tops do Isley Brothers i Frankieja Valija) i rada jednoga od najpriznatijih skladatelja filmske glazbe srednje generacije Michaela Giacchina. Da ne zaboravim, u filmu se u manjoj ulozi pojavljuje i Xavier Dolan, redatelj koji je također blagoslovljen talentom, ali se još treba dokazati.
Kad se sve zbroji, nismo se baš oduzeli, no, kažem, pojedini dijelovi ovoga „filma u pokušaju“, su dobri.