IZVJEŠĆE/FOTO: Darko Rundek & Ekipa u Tvornici kulture – “ne boj se buke, to što svira, to su ruke”
24. studenoga 2018.
Nikola Knežević (2620 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Darko Rundek & Ekipa u Tvornici kulture – “ne boj se buke, to što svira, to su ruke”

Još od vremena Haustora, preko Cargo orkestra do današnje Ekipe, Darko Rundek je bio i ostao jedna od najvažnijih crtica regionalne kantautorske scene. Nastavno na to rasprodana Tvornica kulture i nije bila neko čudo.

Vrlo ugodno je za vidjeti kad Tvornica kulture u smislu rasprodanog prostora nije toliko nabijena ljudima da ne možeš čašu držati ispred sebe, nego iznad glave, pa su svi preduvjeti za dobrim koncertom stvoreni. Na pozornicu izlazi jedan po jedan glazbenik, od Igora Pavlice na trubi i klavijaturama do fantastične Isabel na violini, koja je na samom početku posebnim efektima oponašala zvukove iz prirode, odnosno glasanje ptica. Poseban ugođaj je stvoren, publika polako ključa, a potom se svojoj Ekipi pridružuje i dirigent Darko Rundek, opušten, pun energije i spreman širiti ljubav i pozitivne emocije. Nevjerojatno je koliko te emocije prihvaća publika koja je doslovno od prve do zadnje pjesme napustila zemaljsku kuglu i odletjela u svijet Darka Rundeka i Ekipe. U prvom dijelu koncerta prošli su kroz cijelu glazbenu povijest stvaralaštva ovog velikana, od Haustorovih “Sejmeni” i “Bi mogo da mogu”, preko onih iz solo faze poput “Crni dusi” i “Kurdistan” te faze s Cargo Trijom iz koje je izveo “Ima ih”. Njegove riječi su uvijek bile iskrene, ljudske, edukativne, a uvijek je iskrena bila i njegova ljubav prema publici. Stoga je u jednom trenutku zamolio da se više svjetla usmjeri prema publici kako bi ju mogao gledati u oči. Sjeo je s gitarom na monitor i nastavio koncert. Vrlo malo govori na koncertima između pjesama, ali ono što kaže uvijek je bilo na mjestu. Tako je rekao publici da zanemare ono što mediji u negativnom smislu pišu o migrantima i migrantskoj krizi te nastavio s pjesmom “Clouds”, još jednom iz njegovog opusa koja ima duboku i važnu poruku, a koju publika prepoznaje, cijeni i vraća istom mjerom, pjevajući kao da ne postoji sutra. A da ne postoji sutra, onda bih današnji dan, vjerujem, mnogi proveli upravo uz glazbu Darka Rundeka.

Vratio se ponovno u razdoblje Haustora i izveo kultnu “Crni žbir”, a potom i jednu noviju, ali isto tako kultnu iz njegove solo karijere – “Ruke”, čija izvedba je možda i jedan od najboljih trenutaka koncerta. Ljudi se njišu kao grane na povjetarcu, njegove riječi ulaze u uši i ostaju tamo, a prekrasna violina osvaja svojim nježnim žicama. Ugođaj dostojan sanjarenja, a što je nagovijestila i sljedeća pjesma “Sanjam”.

Foto: Karla Matulina

Rundekova glazba nije samo puna emocija nego u sebi ima i nešto buntovničko, a kakav bi to koncert bio da nije izvedena “Ay Carmela” koja je izazvala pravo oduševljenje kod publike. Prije nego što su je izveli Rundek je rekao kako se trebamo brinuti o našoj zemaljskoj kugli i ostavljati što manje smeća nakon koncerata pa naglasio kako svi članovi benda ove večeri piju iz kartonskih čaša te pozvao publiku da to učine i oni na sljedećim koncertima. Sjajan niz hitova nastavio je s ritmičnom “Uzalud pitaš” i meni najboljom pjesmom iz Haustorovog opusa, “Šejn”, koju je otvorio svojom dionicom na usnoj harmonici. Bio je to pravi parobrod koji vozi so(u)l, ali ujedno i zadnja pjesma regularnog dijela koncerta. Ali nije kratko trajao kako se čini na prvu jer je svaka izvedba imala svoje virtuozne i improvizacijske dijelove zbog čega je koncert odveden na neke psihodelične jazz/rock/funk staze posute eksperimentalnom i ambijentalnom glazbom. Ovakvi koncerti se slušaju u jednom dahu, a lijepo je to opisala oduševljena Jasna Bilušić koja je bila naslonjena na pozornicu tijekom cijelog koncerta i nije mogla sakriti svoj osmijeh. Tipično za koncerte Darka Rundeka i njegove Ekipe. Koliko god bilo melankoličnih trenutaka niti jedan nije odveo publiku u neko tmurno raspoloženje, čak suprotno.

Foto: Karla Matulina

Naravno da su se na poziv rasprodane Tvornice kulture vratili na bis gdje im se pridružila Andreja Kurelec Košavić s kojom Rundek i ekipa čine kolektiv pod nazivom “Andreja, Rundek & Ekipa Ftičeki”, a koji je nedavno snimio i studijski album s međimurskim pjesmama koji će ugledati svjetlo dana u prvom kvartalu sljedeće godine. Izveli su “Zvira voda iz kamena”, a potom su bez Andreje odradili i najspektakularniji dio koncerta uz “Ula ulala” i “Apokalipso”. Na prvoj pjesmi je Rundek u jednom trenutku zaboravio tekst, simpatično zastao (ali samo glasom) i pogledao kolegu te su odmah nastavili dalje. Publika je to dočekala uz odobrenje i veliki pljesak. Iako je bend predstavio već jednom na početku koncerta, učinio je to i na “Apokalipsu” i izrazio poštovanje prema cijeloj ekipi koju je opisao kao bratstvo i jedinstvo. I to bi mogao biti najbolji opis onoga kako oni zvuče zajedno na pozornici, kao jedno, kao braća i sestre, od violine, trube i saksofona, preko klavijatura i gitara, do vibrafona i bubnjeva. Orkestar glazbenih emocija i ljepote, orkestar života.

Foto: Karla Matulina

Još jednom se cijela Ekipa naklanja i zahvaljuje publici, ali je teško napustiti ovaj prostor bez makar još jednog pozdrava. Vraćaju se i stavljaju točku na “i” cijelog nastupa psihodeličnom izvedbom “Šala od svile”. Što bi rekao Vlatko Stefanovski, nakon ovakve pjesme ne vrijedi više ništa izvesti. Ali samo do sljedećeg susreta i novog dvosatnog koncertnog bisera.

Što se tiče tehničke strane koncerta, basovi su bili dosta pojačani da se tresla cijela konstrukcija iznad pozornice, ali je tonac očito to shvatio i kako je odmicao koncert tako je sve korigirano. Bilo je i nekakvih mikrofonija, samo ne znam jesu li one namjerno izazvane ili ne, a s obzirom da je bilo trenutaka kad je glazba zvučala dosta eksperimentalno i psihodelično, čak i kraut-rockerski. No, publici nije ništa smetalo i nakon drugog bisa je i dalje neumorno pozivala glazbene virtuoze nazad na pozornicu. Ali kad čujete pjesmu s miks pulta znate da je došlo vrijeme za kraj večeri, jedne veličanstvene i nezaboravne večeri.

Foto: Karla Matulina

Iako je Darko Rundek u 63. godini života, kao da nikada nije ostario. Njegova izvedba je i dalje na vrhuncu, a njegov smisao za pisanje i skladanje kao da se nikada nije promijenio. Puno se iz njegovih tekstova može naučiti, svaka njegova riječ ima svoju poruku, bilo u pjesmi, bilo između pjesama. Šteta što djevojka ispred mene nije ništa naučila, a koja je pred kraj koncerta “pjevala rigoletto” nakon dvije pljuge i čaše piva, dok su njezini roditelji sve to gledali kao normalno, pridružili se u pljuganju i zajedno napustili koncertni prostor. Učite djeco od onih iskusnijih, a ako ne možete od roditelja, prave zamjene su glazba, melodija, tekst. Pogotovo ako dolaze iz kreativnog i ljudskog srca kao što je ono Darka Rundeka. I ne boj se buke jer to što svira, to su ruke!

Foto: Karla Matulina