Film za ljubitelje dobre književnosti, dobroga filma i dobroga staroga duha britanske duhovitosti nastao u radionici legendarnoga montipajtonovca Gilliama prikazuje se u kinima Cinestar!
Majstor se vratio, dobar i kvalitetan kao i uvijek. Gilliama pamtimo kao člana genijalnog Montyja Pythona, ali i kvalitetnoga redatelja filmova kao što su “Brazil”, “The Fisher King” i “Twelve Monkeys”. Od novijih radova pamtimo “The Imaginarium of Doctor Parnassus”. I upravo dio naslova ovoga posljednjega spomenutoga Gilliamova rada jedna je od ključnih stvari i onoga što pokreće umjetnika, a posredno i nas, njegovu publiku i(li) poklonike, da svaki novi rad dočekujemo s velikim zanimanjem jer, znamo, ima nam što u svakom pogledu ponuditi. Zamišljanje, promišljanje, izmišljanje (ne samo psina koje manje ili više uspješno inkorporira u vlastite radove), ali i tjeranje na razmišljanje odlika su rada redatelja koji, pokazuje se i u zadnjem filmu, prema temi uvijek pristupa vrlo ozbiljno, iako na vrlo, vrlo duhovit način. Njegovi su likovi ljudi od krvi i mesa, ali i ideja, mozga i drugih organa koji su potrebni da bi svatko, prije svega, spoznao sebe, a onda i pomirio sebe sa svijetom koji ga okružuju. Pomirio? Na ovaj ili onaj način.
Tema je opća i ne tako rijetko korištena u umjetnosti, no takva je da joj se uvijek možemo vratiti. I umjetnici, filmaši, i publika. Naravno, ako to svojom realizacijom zaslužuje. O svijetu sadašnjosti, o svijetu realnom, ali i nadrealnom, izmaštanom, gledamo pokretne slike koje slažu likovi – jedan redatelj i jedan starac koji je u jednom trenutku osjetio slast (i strast) umjetnosti i koji je, mislimo cijelo vrijeme trajanja filma, ostao “zarobljen” u tom izmaštanom (i boljemu?!) svijetu. No i mnogi drugi. Gilliam razumije i „poznaje“ svoje likove; možda ih ne voli i ne cijeni uvijek, ali ih pokazuje i prikazuje s dubokim poznavanjem, ne samo teme, već i života samoga koji, prolazan kakav jest, treba proživjeti i ostaviti nešto neprolazno i trajno, ostaviti trag. Jesu li to “krupne” stvari ili “sitne”, svakodnevne? Ili i jedne i druge? Ostaje svakom od nas da otkrijemo pojedinačno (i u interakciji s drugim bićima; ako su vrijedna toga). Koja je cijena, koliko tu ima kompromisa i koji je svijet “stvaran”, “realan”, onaj u kojemu se batrgamo u svojoj “običnosti” i ljudskosti, prirodnosti, relativizirajući ono što moramo i što hoćemo? Ili onaj (svijet) koji stvaramo svojom maštom i neprosječnošću, onaj kakav bi trebao biti. Dakle, bolji. Na ova pitanja često su pokušavali dati odgovor i filmaši (pogotovo Gilliam), a u naslovu rada vidimo koja je osnova na kojoj će svoju “kulu od snova” graditi redatelj.
Klasični Cervantesov komad sam je po sebi genijalan, no Gilliam ga je uspio nadgraditi svojim “nastavkom puta” i osebujnim stilom u kojemu je bilo mjesta za klasične filmske postupke, ali i razbarušenost montipajtonovsku (koju je, i na tome mu hvala, dozirao – vidi scenu s “brisanjem” subtitlea). Adama Drivera gledao sam u nekoliko filmova, ostao mi je u pamćenju nastup u “Loganu Luckyju”, i mislim da zaslužuje svaku pohvalu za utjelovljenje Tobyja (možemo ga shvatiti i kao pseudoalterego redatelja), ali Jonathan Pryce prava je nagrada (price op.a.) za svakoga ljubitelja filma. Sjećam ga se i iz filma “Glengarry Glen Ross”, a nedavno sam uživao i u performansi u seriji “Taboo” uz odličnoga Toma Hardyja. U “Quixoteu” je odigrao ulogu svoga života i pomalo zasjenio inače dobroga Drivera. Izniman nastup koji će, nadam se biti honoriran i nagradama i budućim projektima (jer sedamdeset mu je godina tek). Od ostatka ekipe valja spomenuti Stellana Skarsgarda, Jordija Mollu (tipiziranim likovima daje uvijek dimenziju više), Jasona Watkinsa (također briljira u “Taboou”), te Olgu Kurylenko. Dojmila me se izvedba i Joane Ribeiro koja je (i ne samo izgledom) kombinacija Angeline Jolie i Penelope Cruz. Nadam se da će se u filmovima koje će odigrati u budućnosti još više isprofilirati u dramatskom smislu.
Film je odlično režiran, a nekoliko posveta Gilliamovim ranijim radovima (posebno “The Fisher Kingu”) bilo je vrlo lijepo i (filmski) dirljivo iskustvo (jedan od sporednih likova “pljunuti” je Robin Williams iz filma koji je snimljen 1991. i za koji je glumac dobio jednu od svojih nominacija za Oscara). Doza “ludila” izmjenjuje se s dozom “pameti”, kadrovi su odlično montirani, a glazba vrlo dobro korištena. (Pre)često su njegovi filmovi dobivali manje ocjene no što zaslužuju i vrijeme je da se i to počne mijenjati. Rijetki redatelji (i pisci; Gilliam je i koscenarist uz Tonyja Grisonija) uspiju spojiti one “najvažnije” stvari koje traži zahtjev(nij)a publika. I zato znamo da je pitanje kolika je cijena koju valja “platiti” (u financijskom i umjetničkom) smislu – retoričko.
Foto: Diego Lopez Calvin