IZVJEŠĆE/FOTO: Dubioza kolektiv u Gradskom vrtu – blagdansko Kolektiv(no) ludilo (za nas dobre i pametne)
Na vlastitoj koži (jer se još uvijek naježim) osjetio sam kako je „pogođen“ naslov posljednjega dugosvirajućeg uratka Dubioze “Pjesmice za djecu i odrasle”.
Naime, ovoga kolovoza u tri i pol tjedna boravka na moru, vozeći se iz mjesta gdje ljetujemo do plaže Colone i nazad (cca 15 km u oba smjera) svakoga (ali doslovno svakoga) dana (s izuzetkom jednoga, kad se slušalo Hladno pivo), u autu je svirao upravo ovaj album. Dva mala Hrvata i jedan nešto veći Nizozemac (majka Hrvatica) učili su (i naučili) sve (ali baš sve) riječi hitova i onih koji će to tek postati( ili u međuvremenu jesu), ovoga multibanda. Multi po mnogočemu. Dakle, svirački, repački, pjevački, misleć(k)i, kulturalno i, što nije nevažno, sa stavom o tekućoj problematici (a da to nije, za ove prostore, standardni issue – alkohol i sve ono što uz njega ide ili ne ide). Dakle, to što se tiče djece, a sada malo o nama odraslima.
Postoje, kao što kazuje stara definicija, dvije vrste ljudi. To su optimisti i optimisti s iskustvom. Ovi potonji su uglavnom odrasli koji su nekad bili isto mladi i ludi, a sad su više-manje rezignirani, razočarani i šutljivi. Letargični. Dubioza se obraća i takvima, dakle “iskusnijima” kojima kazuje ono tinovsko “ne boj se, nisi sam” i ovo (relativno) novo pobratimstvo lica u našem (mikro)kozmosu apsolutno dobro funkcionira. Pogotovo uživo. Tako je bilo i u Gradskom vrtu u Osijeku. Predrasude o Slavoncima i Baranjcima kao uspavanijima i usporenijima, koji traže neke druge ritmove i stihove, od prve stvari na koncertu “Volio bih” pale su u vodu. Itekako se Lege i njima pridružena publika iz šire okoline otkravila, “pokrenula” i pjevala i skakala. Bolje rečeno skandirala i plesala, jer Dubiozini nastupi više liče na moving na sportskim natjecanjima nego na koncert u uskom definicijskom smislu te riječi. Uz standardan garnirung i pohvalu i reklamu Pirate Bayu, gandži i kontrapolitičke poruke, ponovno smo svjedočili live actu dobre svirke uigrane ekipe koja doslovno ne staje gotovo dva sata.
Standardna kombinacija glazbenih stilova i iskren, srčan pristup, kao i odlična komunikacija s publikom, veliki su aduti benda i mislim da su (ipak) bolji na nastupima nego na cedeu. Energetski svakako. Što ne znači da albumi nisu dobri. Dapače. Publika ih na koncertu prati od samoga početka, a dodatni plus su i ponešto izmijenjene verzije pjesama, prilagođene trenutku, odnosno mjestu u kojemu sviraju. Trebalo je samo poslušati refren (“pošaljimo mlade u dijasporu da rade” itd.) kolektivno otpjevan u mjestu i kraju iz kojega je u posljednje vrijeme otišlo najviše mladih što je još jedan dokaz da „hitovi“ Dubioze korespondiraju i komuniciraju s aktualnim stanjem koje je vrlo slično i u drugim zemljama „regiona“.
I tzv. funkcionerska zakletva doživjela je preinake u skladu s već ranije rečenim. Vrlo dobro, na momente i odlično, no tutnjava i grmljavina za neke nije bila dovoljno razumljiva (razgovijetna) što ide na dušu tehničarima i razglasu. Međutim, to nije primjedba, već samo poticaj da i to bude na višoj razini, jer riječi su, pogotovo za Dubiozu, vrlo bitne, a osim ako ih niste naučili (poput moje malenkosti; pročitaj početak teksta), to je mogao biti mali hendikep. Osim toga, sve ostalo, velim, ide u prilog ovom bendu koji se vremenom isprofilirao i ipak pomaknuo u komercijalnom smjeru, što ne treba shvatiti kao kritiku. “Vratit će se Walter…” možda malko naivno zvuči i iako znamo da se to (ni u doslovnom ni u metaforičkom smislu) neće dogoditi, lijepo je vjerovati u to i ponašati se u životu u skladu s tim. I kao izvođač i kao konzument. “Volio bih” da tako jest i “volio bih” vidjeti ih opet… Ne mogu se oteti asocijaciji koja je (opet polu)sportska, a koja se tiče njihove odjeće. Žuto-crni mravi. Iako su, po meni, napravili (ne)moguće – svojevrsnu simbiozu cvrčka i mrava. Cvrčka, koji je umjetnički vudren i mrava koji to vrijedno isporučuje publici koja je, i ovaj put, ispunila prostor gdje su svirali (i plesali itd.).
Veselje i „koraci“, „pokreti“ u pojedinim „kolima“ daju se usporediti s momentima kada Peter Gabriel i njegova ekipa krenu sa “Solisbury Hill”. No, bilo je takvih trenutaka i više. Primjereno konceptu (dobu godine i dobrom feelingu) završavaju s (ako ne računamo krajnju poruku da “politika je kurva”) valcerom. Lijepo je znati da ska, valcer, punk i rap (ili bećarac) mogu biti dio istoga, kvalitetnoga života za koji se, pokazala nam je to i Dubioza, valja boriti. No surrender! S uzdignutom lijevom rukom i stisnutom šakom, s pjesmom na usnama i ritmom u nogama. I s pametnim promišljanjem i vlastitim mišljenjem. Ovu bitku ćemo sigurno dobiti.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
