RECENZIJA: David Slade: “Black Mirror: Bandersnatch” – relax, don’t do it!
Odmah na početku savjet! Nemojte čekati ovaj film na torrentima i sličnim mjestima jer je teško da ćete ga moći pronaći, a ako ga pronađete teško da ćete ga moći iskusiti u potpunosti jer je riječ o interaktivnom filmu.
Ako ne želite čuti detalje o filmu onda scrollajte odmah na dnu članka i otkrijte kako besplatno pogledati film ako nemate Netflix članstvo.
Moram priznati da sam očekivao svašta i da sam bio skeptičan kad se pričalo o tome da će jedna od epizoda nove sezone serije “Black Mirror” biti interaktivna, odnosno da će sami gledatelji moći odrediti u kojem će smjeru epizoda ići. No, nisam očekivao da će interaktivna epizoda biti interaktivni film i da ćemo moći uživati u tome već 28.12.2018. godine. Iskreno, nisam obožavatelj nečeg ultra modernog pa tako i dan danas, primjerice, izbjegavam 3D projekcije filmova jer film želim doživjeti onako kako je i napravljen. Isto tako nisam pobornik ni VR-a, pogotovo u video igrama pa me takvo razmišljanje vodilo i kod ovog filma. Iako, ovo nije samo običan film, ovo je “Black Mirror”. I ne zvuči ovo pretenciozno jer je doista “Black Mirror” nešto što se još nije moglo vidjeti, bilo u svijetu serija, bilo u filmskoj industriji općenito.
No, ovaj film je nešto puno više od filma i njegova poruka je važna i upozoravajuća te daje do znanja da bez obzira koliko mi upravljali filmom, film upravlja nama, odnosno bez obzira koliko mi upravljali našim životom, netko drugi upravlja nama, određuje naš životni put, a da mi to svjesno zanemarujemo ili ne želimo takvu činjenicu prihvatiti. Ujedno, baš kao u prvoj epizodi prve sezone serije, čovjeka pretvori u životinju, veću od one kakva doista jest, a moć novca i zabave stavlja na prvo mjesto. Nije mi cilj otkriti previše informacija o filmu niti želim spoilati gledatelje pa ću za uvod reći ono što su i oni rekli prilikom izlaska trailera, a to je kako je tema filma video igra koju u 80-im godinama za jednu cijenjenu tvrtku dizajnira mladić Stefan Butler kojeg glumi Fionn Whitehead (“Dunkirk”). Pri tome upoznaje gamerskog kralja Colina Ritmana (Will Pulter; “The Revenant”, “We’re the Millers”) koji će mu pojasniti mračni dio gaming svijeta. Problem nastaje kada već psihički nestabilan Stefan shvati kako je virtualni svijet video igre, kojeg je stvorio pomoću knjige “Bandersnatch” poremećenog intelektualca Jeromea F. Daviesa, zapravo odraz realnog svijeta i njegovog vlastitog života, a kojeg netko diktira. I neću dalje ići od toga da kažem kako smo taj netko – mi!
Vratit ću se na onu rečenicu kako bez obzira koliko mi mislili da upravljamo našim životima, zapravo njime upravljaju drugi. Kako je i sâm gledatelj interatkivno uključen u film i određuje njegov tijek, tako i cijeli film ima nekoliko završetaka pa je za potrebe istog snimljeno više od 300 minuta materijala, dok prosječni film traje oko sat i pol vremena. Ono što je zaprepašćujuće, koji god put odabrali kad tad ćemo prihvatiti redateljev izbor i kad tad ćemo dokazati kako samo želimo dobiti zabavu i izabrati zabavniji, umjesto ljudskog ili onog puta kojem bi išli u realnom životu. Tako će i stvarno “ne” postati “da”, čovjek će se pretvoriti u životinju, a gledatelj u robota željnog zabave kojim netko upravlja. Za neke strahovito, za druge nerealno, a za treće činjenica koja nas sigurno čeka (već) u bliskoj budućnosti. “Black Mirror” je, složit će se mnogi, u svakoj dosadašnjoj epizodi realno prikazao kakav bi naš život bio ili kakav naš život jest kad se u njega uplete moderna tehnologija. Samo mali dodir, utjecaj ili postotak moderne tehnologije u realnom svijetu dovoljan je da on postane noćna mora. Upravo se kroz noćne more glavnog protagoniste filma javljaju njegovi unutarnji strahovi i glasovi koji ga vode prema onome da izabere, hoće li reći “da” ili “ne”, hoće li slušati “ovu” ili “onu glazbu, izderati se ili ubiti čovjeka, te odlučiti tko će živjeti, a tko umrijeti. “The truth is out there”, rekla bi uvodna špica popularnih “X-Files”, a za “Black Mirror” bih rekao “there’s someone out there”.
Iako sam očekivao nešto ovako u novom nastavku serijala “Black Mirror”, opet sam šokiran, zaprepašten i uplašen idejom, realnošću i činjenicama koje mi prolaze kroz glavu nakon gledanja, upravljanja i višestrukih završetaka filma. Jedna od njih je da je moderna tehnologija od nas stvorila idiote, druga da svaki čovjek u sebi ima i neke životinjske nagone, treća da bi upravo taj čovjek svašta mogao učiniti da doživi zabavu, virtualnu ili realnu, a četvrta da se moramo dobro zapitati tko vodi naše živote, mi ili oni. “Black Mirror” mi je uvijek iznad glave ostavljao upitnike, ali i tjerao me na razmišljanje zašto je to tako, zašto smo mi takvi kakvi jesmo i zbog čega uvođenje modernih tehnologija u naše živote baš i nije tako dobra ideja. Upravo zato što iza takvih tehnologija ne stoji nitko drugi nego čovjek. Sâm svoj neprijatelj! Jesmo li spremni na ovakve izazove, jesmo li spremni na ovakav život, jesmo li spremni na ovakvu interakciju?
Charlie Brooker je na mene još jednom ostavio dojam kakav je do sada mogao ostaviti samo Christopher Nolan, dok je “Black Mirror” još jednom na samom vrhu ostvarenja u svijetu TV serija jer ovaj film mogu i nazvati više novom epizodom serijala, nego filmom. Ne mogu reći da je sama priča nešto što nismo već vidjeli od Brookera, pogotovo ako se prisjetimo jedne od najbrutalnijih epizoda druge sezone i općenito cijele serije – “Playtest” u kojem mladić pristaje na testiranje najnovije virtualne video igre. Slična tematika, drugačija uloga, a rezultat krajnje ozbiljan, neoočekivan i uvrnut.
Redatelj David Slade, koji je već režirao jednu epizodu serije “Metalhead, ali i nekoliko epizoda popularnih “American Gods”, Hannibal”, “Breaking Bad”, “The American Housewife”, stoji i iza nekoliko zanimljivih videospotova (System of a Down – “Aerials”, Stone Temple Pilots – “Thank You”, The Killers – “Goodnight, Travel Well”) te filmova “The Twilight Saga: Eclipse”, “Hard Candy” i “30 Days of Night”. Dakle, iza sebe ima već određeno iskustvo, ali “Crno zrcalo” možemo svrstati u najveći uspjeh do sada. Uz pomoć scenarista Brookera uspio je njegove uvrnute ideje prikazati, te istaknuti detalje koji će se kasnije ispostaviti kao ključni za daljnji razvoj priče i filma. Glazba je kao i uvijek briljantna, posebno birana, od psihodelije i elektronike do klasičnih pop hitova toga razdoblja te glazbe koju je skladao Brian Reitzell (“Mars”, “American Gods”, “Hannibal”, “Red Riding Hood”, “Friday Night Lights”, video igre “Watch Dogs” i “Dead Rising 3”).
Nemoguće je opisati ovo iskustvo, a da vam ne otkrijem neki važan detalj, stoga ću vas samo pozvati da ovih dana pogledate “Black Mirror: Bandersnatch”, upravljate životom Stefana i prepustite svoj mozak kreativnom i inteligentnom mozgu Charlieja Brookera. Što se tiče Netflixa, ako nemate račun slobodno se registrirajte na jedan od svojih e-mailova i upišite podatke svoje kreditne kartice ili PayPal računa, a koji su potrebni za početak registracije. Prvih 30 dana je besplatno, tako da vam neće uzeti nikakav novac, a odgledat ćete “Black Mirror” (ili što god još želite) potpuno besplatno. Samo nemojte nakon toga zaboraviti otkazati pretplatu, a što možete učiniti pod postavkama novotvorenog računa. Ne vjerujem da ćete film moći igdje pronaći osim na Netflixu s obzirom da je riječ o interaktivnom uratku. Netko mi je rekao da je bolje iskustvo gledanja na igraćim konzolama. Ne razumijem zašto, ali očito je nešto opako u pitanju pa ako imate Play Station ili nešto drugo podržavajuće za Netflix – svakako preporučuju da to učinite. Sretno i vjerujte, što god odabrali kad tad ćete morati prihvatiti njihovu “igru”!
