Film redatelja Adama McKaya, koji nas je prije nekoliko godina oduševio odličnim “Big Short”, zaintrigirao nas je temom u (opet) predoskarovsko vrijeme, a glavni glumac Christian Bale istaknuo je svoju kandidaturu za najviše postolje u svijetu američkoga, pa prema tome i svjetskoga filma.
Bilo je lako ranijih godina (i godina i godina…) gledati filmove u kojima se (raz)otkrivao establishment u svom najružnijem obliku i formi (i sadržaju), administracija u svojoj sporosti i neljudskosti; zakulisne političke i politikantske igre koje su najčešće (da se ne lažemo – uvijek) bile motivirane osobnim probitcima i korisnoćama i biti uljuljkan u dualnosti „mi i oni“. Ili, rekao bih to specifičnije i elegantnije Sartre – „Pakao. To su drugi.“ Bilo je, dakle, lako uživati u serijama kao što su npr. “The West Wing” (u starije vrijeme) ili “The Newsroom” (u novije) u kojima su vješti scenaristi i autori (Sorkin) izvrsnim dijaloškim bujicama, spretnim jezičkim kalamburima i pameću nastojali prikazati „nas“ i „njih“ kao dvije ipak nepomirljive (i nepomirene) skupine koje se bore za prevlast na političkom i ljudskom planu u crno-bijelim odnosima, s vrlo malo sive zone koja je korištena samo za „bojanje“ radnje. Radilo se o prilično plošnom (iako zanatski i umjetnički kvalitetnom) poslu koji je nama gledateljima i motriteljima svijeta oko nas na oči navlačio koprenu, zamagljujući nam pogled prema istini.
Procesi u društvu (i u nama) daleko su složeniji, ali kako se većini neda proučavati ozbiljne tekstove ili gledati još ozbiljnije dokumentarce, to je uz već spomenutu, eskapističku crtu bilo na neki način dovoljno. No, vremenom smo otkrili da svijetom vladaju neki „drugi“, a ne Bartlet (iz “Zapadnoga krila”) niti Obama, već, da ne lajem, Trump. A i prije Trumpa bili su tu neki, u najmanju ruku, zanimljivi momci (i djevojke) koji su drmali najjačom (politički i vojno) nacijom na svijetu, a o kojima se u srednjestrujaškom, holivudskom krugu zabave sedme i sljedećih umjetnosti nije (ozbiljnije) pozabavio gotovo nitko. Kapital i interesi baš ne trpe kritiku. Možeš se zezati, možeš i dotaknuti neke teme, ali trebaš biti i te kako spreman na posljedice. Gube se glave zbog takvih tema, a ne samo mogućnost da ćeš na sljedeći film (tj. na sredstava za njega) čekati malo dulje. Možda bi sintagma „malo sutra“ bila primjerenija. Zato me raduje kad se američki „zavisni“ film prihvati ovakvih tema i ljudi koji su krojili sudbinu njihovoga svijeta, određivali granice „američkoga sna“ i još uže granice ljudi koji su u dalekim zemljama (Istoka) sanjali neke svoje snove i kad rezultat toga prikaza bude dobar.
Već se u Big Shortu Adam McKay vrlo pametno i duhovito „poigrao“ s nečim što se poigralo sa životom mnogih ljudi, razotkrivajući posljedice „zaigranosti“ nekih financijskih (nad)ljudi, a u “Čovjeku iz sjene” (američki naslov je višeznačan i, naravno, bolji) je otišao i korak dalje. Iako neki od aktera događaja (i ratova, zla…) nisu više živi, mislim da je prilično hrabro uhvatiti se ukoštac s tom temom, jer, kao što znamo, kolateralne žrtve povijesnih mijena (ludila) su poprilično velike i česte. Christian Bale u denirovskoj ljušturi briljira u ulozi Richarda Dicka Cheneya, a po ne znam koji put se pokazuje da je točna ona latinska – nomen est omen (Dick). Ipak, u skladu s onim što sam ranije opservirao, kunst je bio ne pokazati ga (ili njemu slične) karikaturalno i kao nesposobnjakoviće, već kao izdanak onoga za što su ljudi (većina) glas(ov)ali tijekom vremena koje film obrađuje. Kao, ni više ni manje, oportuniste koji puno bolje od na pametnjakovića razumiju odnose u politici i društvu. Uz ostale povijesne likove i činjenice, a treba izdvojiti Stevea Carrela kao Donalda Rumsfelda, Sama Rockwela kao Busha mlađega, Eddieja Marsana kao Paula Wolfowitza, a pogotovo Tylera Perryja kao Colina Powela, zlatnim sjajem zasjala je Amy Adams kao Dickova supruga, oslonac i spritus (koji god), ali i mnoge druge koji su, ne samo izgledom (sličnošću; svaka čast maskeraju), već i ponašanjem (glumom) dočarali odnose i ljude kojih smo tek danas (kako vrijeme odmiče) sve više svjesni.
Bilo je manjih proklizavanja, scenarističkih i na razini dosjetke, ili postupaka koji možda nisu trebali biti u filmu, ali to bih, ipak, pripisao razigranosti redatelja (njegovom stilu) i komedijaškome backgroundu. Inače, najviše pohvale, kako rekoh, i za temu i za izvedbu, a valja još jednom naglasiti, u prvom redu, složenost lika kojega je superherojski iznio Bale. Glumeći, između ostaloga, i Batmana, trajno je ušao u srca filmofila, ali mislim da je uloga u kojoj je utjelovio „gospodina“ Cheneya još veći glumački podvig.
Foto: Movie Screenshot