Deseti album japanskih post rock veterana MONO ne nudi neka posebna iznenađenja, ali vjerojatno predstavlja njihov najuspješniji album još od jakog dobrog “Hymn to the Immortal Wind” iz sad već daleke 2009.
Nastali negdje između prvog i drugog vala post rocka, MONO ove godine slave dvadesetu obljetnicu, ali i prvu promjenu u članstvu budući da je dugogodišnjeg bubnjara Yasunorija Takadu zamijenio Dahm Majuri Cipolla. Bend nikad nije bio poznat po inovativnosti budući da njihova glazba spaja nasljeđe noise rocka Sonic Youth, pseudoorkestralnog kolaža Godspeed You Black Emperor i dinamike “tiho-glasno-tiho-super glasno” koju su patentirali Mogwai s natruhama utjecaja suvremenih kompozitora poput Arva Parta ili Henryka Goreckog.
No, ono što nedostaje u originalnosti, kad su raspoloženi, MONO nadoknade energičnom i iznimno emocionalnom izvedbom. Bilo da se radi o “After You Comes the Flood”, čije se pažljivo dizajnirani slojevi distorzije odmotavaju tijekom petominutnog trajanja bez gubitka osjećaja dinamike, ili nježnoj twinpeaksovskoj baladi “Breathe”, ujedno i rijetkom vokalnom izletu za ovaj bend, MONO su najbolji kad su u stanju povišenih, možda i prekomjerno naglašenih emocija. Bend majstorski barata zvucima koji neprekidno flertuju s osjećajem velikog, trijumfalnog optimizma, kao u izvrsnoj “Sorrow”, a često je sve podebljano i namjernim kontrapunktom disonantnijih zvukova čija prisutnost samo dodatno pojačava osnovni osjećaj.
Problem za bend se pojavljuje u trenutku kad se potpuno stave na automatski pilot kao primjerice u naslovnoj pjesmi. Tu manje-više doslovno kopiraju “Christmas Steps” Mogwaija, a da pritom ne donose ništa novo prokušanoj formuli. Ipak, za standarde ovog benda većina pjesama predstavlja neki oblik eksperimenta s formom. Tako primjerice “Meet Us Where the Night Ends” jako efektno koristi pozadinske, vjerojatno sintetičke zborske vokale, koji pjesmi daju dobrodošao osjećaj razigranosti.
Premda ne donosi ništa novo ni bendu ni žanru, “Nowhere Now Here” (Temporary Residence, 2019) predstavlja sat vremena ugodnih zvukovnih krajolika pa se dvije vrlo različite varijante čine kao najsigurnija oklada za njihovu budućnost – jedna su živi nastupi, a druga je rad na filmskoj glazbi, jer nekoliko ovdje prisutnih tema jednostavno vapi za upotrebom u traileru ili presudnom trenutku nekog filma.
Piše: Karlo Rafaneli
Foto: Chigi Kanbe